Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 81, a. 5

Je li bogoštovlje bogoslovna krepost

Prigovor 1. Čini se da je bogoštovlje bogoslovna krepost. Augustin naime kaže, u djelu Enchiridion, da se „Bog štuje vjerom, nadom i ljubavlju“, koje su bogoslovne kreposti. No Bogu donositi štovanje pripada bogoštovlju. Dakle, bogoštovlje je bogoslovna krepost.

Prigovor 2. Nadalje, bogoslovnom se krepošću naziva ona koja ima Boga za objekt. Bogoštovlje pak ima Boga za objekt, jer usmjeruje samo k Bogu, kako je rečeno. Dakle, bogoštovlje je bogoslovna krepost.

Prigovor 3. Nadalje, svaka je krepost ili bogoslovna, ili umna, ili moralna, kako je očito iz gore rečenoga. Bjelodano je pak da bogoštovlje nije umna krepost, jer se njezino usavršenje ne promatra prema razmatranju istinitoga. Slično također nije moralna krepost, kojoj je vlastito držati sredinu između pretjeranoga i umanjenoga; ne može naime tko pretjerano Boga štovati, prema onome iz Sir 43: „blagoslivljajući Gospodina, uzvisujte ga koliko možete, veći je naime od svake hvale“. Dakle, preostaje da je bogoslovna krepost.

Naprotiv, postavlja se kao dio pravednosti, koja je moralna krepost.

Odgovaram: kako je rečeno, bogoštovlje je ono koje Bogu donosi dužno štovanje. Dvoje se dakle u bogoštovlju razmatra: jedno uistinu što bogoštovlje Bogu donosi, naime štovanje, i to se odnosi na način tvari i objekta prema bogoštovlju. Drugo je pak ono komu se donosi, naime Bog. Komu se štovanje iskazuje ne kao da čini kojima se Bog štuje samoga Boga dosežu, kao što kad vjerujemo Bogu, vjerujući Boga dosežemo (zbog čega je gore rečeno da je Bog objekt vjere ne samo utoliko ukoliko vjerujemo Boga, nego utoliko ukoliko vjerujemo Bogu); donosi se pak Bogu dužno štovanje utoliko što se određeni čini, kojima se Bog štuje, čine na štovanje Boga, na primjer prinosi žrtava i drugo takvo. Odatle je bjelodano da se Bog ne uspoređuje s krepošću bogoštovlja kao tvar ili objekt, nego kao cilj. I stoga bogoštovlje nije bogoslovna krepost, čiji je objekt konačni cilj, nego je moralna krepost, kojoj pripada biti oko onoga što vodi k cilju.

Odgovor na 1. prigovor: uvijek moć ili krepost koja djeluje oko cilja po nalogu pokreće moć ili krepost koja izvršava ono što se usmjeruje prema tom cilju. Bogoslovne pak kreposti, naime vjera, nada i ljubav, imaju čin oko Boga kao oko vlastitoga objekta. I stoga svojim nalogom uzrokuju čin bogoštovlja, koje izvršava određene stvari u usmjerenosti prema Bogu. I stoga Augustin kaže da se „Bog štuje vjerom, nadom i ljubavlju“.

Odgovor na 2. prigovor: bogoštovlje usmjeruje čovjeka k Bogu ne kao u objekt, nego kao u cilj.

Odgovor na 3. prigovor: bogoštovlje nije bogoslovna krepost niti umna, nego moralna, budući da je dio pravednosti. I sredina se u njemu uzima ne uistinu među strastima, nego prema određenoj jednakosti među djelovanjima koja su prema Bogu. Kažem pak jednakost ne apsolutno, jer se Bogu ne može toliko iskazati koliko mu se duguje, nego prema razmatranju ljudske moći i božanskoga prihvaćanja. Pretjerano pak u onome što pripada božanskomu štovanju može postojati, ne prema okolnosti kolikoće, nego prema drugim okolnostima; na primjer zato što se božansko štovanje iskazuje onome komu se ne treba iskazivati, ili kada se ne treba, ili prema drugim okolnostima kako se ne treba.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.