II-II, q. 81, a. 2
Je li bogoštovlje krepost
Prigovor 1. Čini se da bogoštovlje nije krepost. Bogoštovlju se naime čini pripadati Bogu iskazivati štovanje. No štovati je čin straha, koji je dar, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, bogoštovlje nije krepost, nego dar.
Prigovor 2. Nadalje, svaka se krepost sastoji u slobodnoj volji, odatle se naziva habitusom izbornim ili voljnim. No kako je rečeno, bogoštovlju pripada latrija, koja uključuje određeno služenje. Dakle, bogoštovlje nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, kako se kaže u II. Ethic., prikladnost za kreposti pripada nam po naravi, odatle ono što pripada krepostima potječe od naloga naravnoga razuma. No bogoštovlju pripada pružati obred božanskoj naravi. Bogoštovne pak stvari, kako je gore rečeno, ne potječu od naloga naravnoga razuma. Dakle, bogoštovlje nije krepost.
Naprotiv, jer se pribraja drugim krepostima, kako je očito iz navedenoga.
Odgovaram: kako je gore rečeno, „krepost je ono što čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim“. I stoga je nužno reći da svaki dobar čin pripada kreposti. Bjelodano je pak da vraćanje duga komu ima narav dobra, jer po tome što tko drugomu vraća dug, također se uspostavlja u prikladnu razmjeru s obzirom na njega, kao prikladno usmjeren prema njemu; red pak pripada naravi dobra, kao i mjera i vrsta, kako je očito po Augustinu, u knjizi De natura boni. Budući da dakle bogoštovlju pripada vraćati čast dužnu nekome, naime Bogu, bjelodano je da je bogoštovlje krepost.
Odgovor na 1. prigovor: štovati Boga čin je dara straha. Bogoštovlju pak pripada činiti neke stvari radi božanskoga štovanja. Odatle ne slijedi da je bogoštovlje isto što i dar straha, nego da se prema njemu usmjeruje kao prema nečemu glavnijemu. Darovi su naime glavniji od moralnih kreposti, kako je gore navedeno.
Odgovor na 2. prigovor: i rob može dragovoljno svojemu gospodaru pružiti što duguje, i tako čini od nužde krepost, dragovoljno vraćajući dug. I slično također iskazati Bogu dužno služenje može biti čin kreposti, prema tome što čovjek to dragovoljno čini.
Odgovor na 3. prigovor: od naloga je naravnoga razuma to da čovjek čini neke stvari na božansko štovanje; no da čini određeno ove ili one stvari, to nije od naloga naravnoga razuma, nego od ustanove božanskoga ili ljudskoga prava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.