II-II, q. 81, a. 1
Sastoji li se bogoštovlje samo u usmjerenosti prema Bogu
Prigovor 1. Čini se da bogoštovlje ne usmjeruje čovjeka samo prema Bogu. Kaže se naime u Jak 1: „čisto i neokaljano bogoštovlje pred Bogom i Ocem jest ovo: posjećivati siročad i udovice u njihovoj nevolji, i neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta“. No posjećivati siročad i udovice govori se prema usmjerenosti prema bližnjemu; a to što kaže: neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta, pripada usmjerenosti kojom se čovjek usmjeruje u samome sebi. Dakle, bogoštovlje se ne naziva samo u usmjerenosti prema Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, u X. De civitate Dei: „jer se latinskim običajem govora, ne neukih, nego i najučenijih, kaže da ljudskomu rodbinstvu i svojti i kojim god svezama treba iskazivati religio; ne izbjegava se tom riječju dvoznačnost kada se postavlja pitanje o štovanju božanstva, kako bismo s pouzdanjem mogli reći da religio nije ništa drugo doli štovanje Boga“. Dakle, bogoštovlje se naziva ne samo u usmjerenosti prema Bogu, nego i u usmjerenosti prema bližnjima.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da bogoštovlju pripada latrija. Latrija se pak tumači kao služenje, kako Augustin kaže, u X. De civitate Dei. Služiti pak moramo ne samo Bogu, nego i bližnjima, prema onome iz Gal 5: „po ljubavi duha služite jedni drugima“. Dakle, bogoštovlje uključuje također usmjerenost prema bližnjemu.
Prigovor 4. Nadalje, bogoštovlju pripada štovanje. No za čovjeka se kaže da ne štuje samo Boga, nego i bližnjega, prema onome Katonovu: „štuj roditelje“. Dakle, i bogoštovlje nas usmjeruje k bližnjemu, a ne samo k Bogu.
Prigovor 5. Nadalje, svi koji se nalaze u stanju spasenja podložni su Bogu. No ne nazivaju se religioznima svi koji su u stanju spasenja, nego samo oni koji se određenim zavjetima i opsluživanjima i na poslušnost nekim ljudima obvezuju. Dakle, čini se da bogoštovlje ne uključuje usmjerenost podložnosti čovjeka Bogu.
Naprotiv, Tulije kaže, u II. Rhetorica, da je „bogoštovlje ono koje višoj naravi, koju nazivaju božanskom, donosi skrb i obred“.
Odgovaram: kako Izidor kaže, u knjizi Etymologiae: „religiozan se, kako veli Ciceron, naziva od religije onaj koji ponovno raspravlja i kao ponovno prečitava ono što pripada božanskomu štovanju“. I tako se čini da je religio nazvano od ponovnoga čitanja onoga što pripada božanskomu štovanju, jer takvo što valja često u srcu prebirati, prema onome iz Izr 3: „na svim putovima svojim misli na njega“. Premda se također može razumjeti da je religio nazvano iz toga što „Boga ponovno trebamo izabrati, kojega smo zanemarujući izgubili“, kako Augustin kaže, u X. De civitate Dei. Ili se može razumjeti da je religio nazvano od ponovnoga vezivanja, odatle Augustin kaže, u knjizi De vera religione: „neka nas religio ponovno priveže uz jednoga svemogućega Boga“. Bilo pak da se religio naziva od čestoga čitanja, bilo od ponovnoga izbora onoga što je nemarno izgubljeno, bilo od ponovnoga vezivanja, bogoštovlje vlastito uključuje usmjerenost prema Bogu. On je naime onaj uz koga se poglavito trebamo privezati, kao uz neiscrpno počelo; prema kojemu se također naš izbor postojano treba usmjeravati, kao prema konačnomu cilju; kojega također nemarno griješeći gubimo, i vjerujući te vjeru ispovijedajući trebamo ponovno steći.
Odgovor na 1. prigovor: bogoštovlje ima dvostruke čine. Neke uistinu vlastite i neposredne, koje samo izvršava, po kojima se čovjek usmjeruje samo prema Bogu, kao žrtvovati, klanjati se i drugo takvo. Druge pak čine ima koje proizvodi posredstvom kreposti kojima nalaže, usmjerujući ih na božansko štovanje; jer naime krepost kojoj pripada cilj nalaže krepostima kojima pripada ono što vodi k cilju. I prema tome čin se bogoštovlja na način naloga postavlja to da se posjećuju siročad i udovice u njihovoj nevolji, što je čin koji izvršava milosrđe; a neokaljanim čuvati se od ovoga svijeta po nalogu je uistinu bogoštovlja, a po izvršenju umjerenosti ili neke takve kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: bogoštovlje se odnosi na ono što se iskazuje ljudskomu rodbinstvu proširenim nazivom bogoštovlja, no ne prema tome kako se bogoštovlje vlastito naziva. Odatle Augustin, malo prije navedenih riječi, prethodno kaže: „čini se da religio razgovijetnije ne označuje bilo kakvo, nego štovanje Boga“.
Odgovor na 3. prigovor: budući da se rob naziva s obzirom na gospodara, nužno je da gdje je vlastita i posebna narav gospodstva, ondje bude posebna i vlastita narav ropstva. Bjelodano je pak da gospodstvo pristoji Bogu prema vlastitoj i jedinstvenoj određenoj naravi, jer je naime sam sve stvorio, i jer vrhovno prvenstvo u svim stvarima drži. I stoga mu se duguje posebna narav služenja. I takvo se služenje imenom latrije označuje kod Grka. I stoga vlastito pripada bogoštovlju.
Odgovor na 4. prigovor: štovati kažemo ljude koje čašćenjem, ili sjećanjem, ili prisutnošću često pohodimo. I također se za neke stvari koje su nama podložne kaže da ih štujemo, kao što se ratari nazivaju po tome što obrađuju polja, i stanovnici se nazivaju po tome što nastavaju mjesta koja naseljavaju. Budući da se ipak posebna čast duguje Bogu, kao prvomu počelu svega, posebna mu se također narav štovanja duguje, koja se grčkim imenom naziva eusebija ili teosebija, kako je očito po Augustinu, u X. De civitate Dei.
Odgovor na 5. prigovor: premda se religioznima mogu općenito nazvati svi koji Boga štuju, posebno se ipak nazivaju religioznima oni koji sav svoj život posvećuju božanskomu štovanju, odvajajući se od svjetovnih poslova. Kao što se također motriteljima nazivaju ne oni koji motre, nego koji motrenju sav svoj život dodjeljuju. Takvi se pak ne podlažu čovjeku radi čovjeka, nego radi Boga, prema onome apostolovu, u Gal 4: „kao anđela Božjega primiste me, kao Krista Isusa“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.