II-II, q. 78, a. 2
Je li dopušteno za to primiti bilo kakvu korist kao u naknadu za zajam
Prigovor 1. Čini se da tko može za posuđeni novac tražiti neku drugu pogodnost. Svatko naime može dopušteno pridonijeti svojoj zaštiti od štete. No katkada tko trpi štetu iz toga što novac posuđuje. Dakle, dopušteno mu je povrh posuđenoga novca nešto drugo tražiti za štetu, ili također iznuditi.
Prigovor 2. Nadalje, svatko je dužan iz određena duga čestitosti nešto uzvratiti onome tko mu je učinio dobročinstvo, kako se kaže u V. Ethic. No onaj tko komu u potrebi posuđuje novac, čini dobročinstvo, odatle mu se i zahvalnost duguje. Dakle, onaj koji prima dužan je po naravnome dugu nešto uzvratiti. No ne čini se biti nedopušteno obvezati se na nešto na što je tko po naravnome pravu obvezan. Dakle, ne čini se biti nedopušteno ako tko, posuđujući drugomu novac, stavi u obvezu neku naknadu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što postoji određeni dar od ruke, tako postoji dar od jezika i od služenja, kako kaže Glosa uz Iz 33: „blago onome koji otresa ruke svoje od svakoga dara“. No dopušteno je primiti služenje, ili također hvalu, od onoga komu je tko novac posudio. Dakle, po jednakom razlogu, dopušteno je primiti bilo koji drugi dar.
Prigovor 4. Nadalje, čini se da je isti odnos danoga prema danomu i posuđenoga prema posuđenomu. No dopušteno je novac primiti za drugi dani novac. Dakle, dopušteno je primiti naknadu drugoga zajma za posuđeni novac.
Prigovor 5. Nadalje, više od sebe novac otuđuje onaj tko ga posuđujući prenosi vlasništvo nego onaj tko ga povjerava trgovcu ili obrtniku. No dopušteno je dobitak primiti od novca povjerenoga trgovcu ili obrtniku. Dakle, dopušteno je također primiti dobitak od posuđenoga novca.
Prigovor 6. Nadalje, za posuđeni novac može čovjek primiti zalog čija bi se uporaba mogla za neku cijenu prodati, kao kad se založi njiva ili kuća u kojoj se stanuje. Dakle, dopušteno je imati neki dobitak od posuđenoga novca.
Prigovor 7. Nadalje, događa se katkada da tko skuplje proda svoje stvari po razlogu zajma; ili jeftinije kupi ono što je drugoga; ili također za odgodu cijenu poveća, ili za ubrzanje umanji; u čemu se svemu čini da biva neka naknada kao za zajam novca. To pak nije očito nedopušteno. Dakle, čini se dopuštenim neku pogodnost od posuđenoga novca očekivati, ili također iznuđivati.
Naprotiv, u Ez 18 kaže se, među ostalim što se traži za pravedna čovjeka: „kamatu i dobitak nije primio“.
Odgovaram: prema Filozofu, u IV. Ethic., sve se ono drži za novac čija se cijena može novcem mjeriti. I stoga kao što ako tko za posuđeni novac, ili bilo koju drugu stvar koja se samom uporabom troši, prima novac iz prešutnoga ili izričitoga ugovora, griješi protiv pravednosti, kako je rečeno; tako također tko god iz prešutnoga ili izričitoga ugovora primi što god drugo čija se cijena može novcem mjeriti, upada u sličan grijeh. Ako pak primi nešto takve vrste ne kao tražeći, niti kao iz neke prešutne ili izričite obveze, nego kao besplatan dar, ne griješi; jer i prije nego što bi novac posudio, mogao je dopušteno neki dar besplatno primiti, niti postaje gorega položaja time što je posudio. Naknadu pak onoga što se novcem ne mjeri dopušteno je za zajam tražiti, na primjer naklonost i ljubav onoga koji je posudio, ili nešto takvo.
Odgovor na 1. prigovor: onaj tko daje zajam može bez grijeha uglaviti ugovor s onim koji zajam prima o naknadi štete po kojoj mu se uskraćuje nešto što treba imati; to naime nije prodavanje uporabe novca, nego izbjegavanje štete. I može biti da onaj koji prima zajam izbjegava veću štetu nego što je davatelj trpi; odatle onaj koji prima zajam uz svoju korist nadoknađuje štetu drugoga. Naknadu pak štete koja se promatra u tome što od novca ne stječe dobitak, ne može uglaviti u ugovor, jer ne smije prodavati ono što još nema i može na mnoge načine biti spriječen da ima.
Odgovor na 2. prigovor: naknada nekoga dobročinstva može se dvostruko učiniti. Na jedan uistinu način, iz duga pravednosti, na što se tko iz određena ugovora može obvezati. I taj se dug promatra prema količini dobročinstva koje je tko primio. I stoga onaj tko prima zajam novca, ili bilo koje slične stvari čija je uporaba njezino trošenje, nije dužan više nadoknaditi nego što je na zajam primio. Odatle je protiv pravednosti ako se na vraćanje većega obveže. Na drugi je način tko dužan uzvratiti dobročinstvo iz duga prijateljstva, u kojemu se više promatra nagnuće iz kojega je tko dobročinstvo pružio nego količina onoga što je učinio. I takvu dugu ne pristoji građanska obveza, po kojoj se unosi određena nužnost da naknada ne bude dragovoljna.
Odgovor na 3. prigovor: ako tko od posuđenoga novca očekuje ili iznuđuje, kao po obvezi prešutnoga ili izričitoga ugovora, naknadu dara od služenja ili jezika, isto je kao da očekuje ili iznuđuje dar od ruke; jer se oboje može novcem procijeniti, kao što je očito u onima koji iznajmljuju svoje radove, koje rukom ili jezikom obavljaju. Ako pak dar od služenja ili jezika ne pruža kao iz obveze stvari, nego iz naklonosti, koja ne potpada pod novčanu procjenu, dopušteno je to primiti i tražiti i očekivati.
Odgovor na 4. prigovor: novac se ne može prodati za veći novac nego što je količina posuđenoga novca, koji valja vratiti; niti se ondje išta smije tražiti ili očekivati osim nagnuća naklonosti, koje ne potpada pod novčanu procjenu, iz kojega može proizići dragovoljno posuđivanje. Protivi se pak tomu obveza na davanje zajma ubuduće, jer bi se i takva obveza mogla novcem procijeniti. I stoga je dopušteno onome koji posuđuje istodobno jedno posuditi nešto drugo, no nije ga dopušteno obvezati na davanje zajma ubuduće.
Odgovor na 5. prigovor: onaj tko posuđuje novac prenosi vlasništvo novca na onoga komu posuđuje. Odatle onaj komu se novac posuđuje drži ga pod svojim rizikom, i dužan ga je u cjelini vratiti. Odatle ne smije više tražiti onaj koji je posudio. No onaj tko povjerava svoj novac ili trgovcu ili obrtniku na način nekoga društva, ne prenosi vlasništvo svojega novca na njega, nego novac ostaje njegov, tako da uz njegov rizik trgovac njime trguje ili obrtnik radi. I stoga dopušteno može tražiti dio dobitka koji odande proizlazi, kao od svoje stvari.
Odgovor na 6. prigovor: ako tko za novac koji mu je posuđen založi neku stvar čija se uporaba može cijenom procijeniti, onaj koji je posudio treba uporabu te stvari uračunati u povrat onoga što je posudio. Inače, ako bi htio da mu se uporaba te stvari kao besplatno pridoda, isto je kao da prima novac za zajam, što je lihvarski; osim ako bi možda bila takva stvar čija se uporaba bez cijene običava dopuštati među prijateljima, kao što je očito o posuđenoj knjizi.
Odgovor na 7. prigovor: ako tko želi skuplje prodati svoje stvari nego što je pravedna cijena da bi glede plaćanja novca pričekao kupca, očito se čini kamata; jer takvo čekanje plaćanja cijene ima narav zajma; odatle što god se povrh pravedne cijene za takvo čekanje traži, jest kao cijena zajma, što pripada naravi kamate. Slično također ako koji kupac želi kupiti stvar jeftinije nego što je pravedna cijena stoga što novac plaća prije nego što mu se stvar može predati, grijeh je lihve; jer i to predujmljivanje isplate novca ima narav zajma, čija je određena cijena to što se umanjuje od pravedne cijene kupljene stvari. Ako pak tko od pravedne cijene želi umanjiti da bi novac prije imao, ne griješi grijehom lihve.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.