Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 78, a. 1

Je li grijeh primiti novac kao cijenu za posuđeni novac, što znači primiti kamatu

Prigovor 1. Čini se da primiti kamatu za posuđeni novac nije grijeh. Nitko naime ne griješi time što slijedi Kristov primjer. No Gospodin o samome sebi kaže, u Lk 19: ja bih dolazeći s kamatama iznudio njega, naime posuđeni novac. Dakle, nije grijeh primiti kamatu za zajam novca.

Prigovor 2. Nadalje, kako se kaže u Psaltiru: „zakon je Gospodnji neokaljan“, zato naime što grijeh zabranjuje. No u božanskom se zakonu dopušta neka kamata, prema onome iz Pnz 23: „nećeš davati na kamate bratu svojemu uz lihvu novac, niti hranu niti bilo koju drugu stvar, nego tuđincu“. I, što je više, također se kao nagrada obećava za opsluživanje zakona, prema onome iz Pnz 28: „davat ćeš u zajam mnogim narodima, a sam ni od koga zajam uzimati nećeš“. Dakle, primati kamatu nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, u ljudskim se stvarima pravednost određuje po građanskim zakonima. No prema njima dopušta se primati kamate. Dakle, čini se da nije nedopušteno.

Prigovor 4. Nadalje, propuštanje savjeta ne obvezuje na grijeh. No u Lk 6 među ostale se savjete stavlja: „dajite u zajam ne nadajući se odande ničemu“. Dakle, primati kamatu nije grijeh.

Prigovor 5. Nadalje, primiti naknadu za ono što tko nije dužan činiti ne čini se po sebi biti grijeh. No onaj tko ima novac nije u svakome slučaju dužan posuditi ga bližnjemu. Dakle, dopušteno mu je katkada za zajam primiti naknadu.

Prigovor 6. Nadalje, kovani novac od srebra i onaj oblikovan u posuđe ne razlikuje se vrstom. No dopušteno je primiti naknadu za posuđeno srebrno posuđe. Dakle, dopušteno je također primiti naknadu za zajam kovanoga srebra. Lihva dakle nije po sebi grijeh.

Prigovor 7. Nadalje, svatko može dopušteno primiti stvar koju mu gospodar stvari dragovoljno predaje. No onaj tko prima zajam dragovoljno predaje kamatu. Dakle, onaj tko posuđuje može je dopušteno primiti.

Naprotiv, kaže se u Izl 22: „ako posudiš novac mojemu siromašnom narodu koji boravi s tobom, nećeš ga pritiskati kao utjerivač, niti ga kamatama tlačiti“.

Odgovaram: primiti kamatu za posuđeni novac po sebi je nepravedno, jer se prodaje ono čega nema, čime se očito uspostavlja nejednakost, koja se protivi pravednosti. Radi čije bjelodanosti valja znati da postoje neke stvari čija je uporaba samo trošenje tih stvari, kao što vino trošimo rabeći ga za piće, i pšenicu trošimo rabeći je za hranu. Odatle se u takvim stvarima ne smije zasebno računati uporaba stvari od same stvari, nego komu se god dopušta uporaba, samim time dopušta mu se stvar. I poradi toga se u takvim stvarima zajmom prenosi vlasništvo. Ako bi dakle tko htio zasebno prodati vino, a zasebno prodati uporabu vina, prodao bi istu stvar dvaput, ili bi prodao ono čega nema. Odatle bi očito po nepravednosti sagriješio. I po sličnom razlogu nepravdu čini onaj tko posuđuje vino ili pšenicu tražeći sebi dvije naknade: jednu uistinu povrat jednake stvari, a drugu pak cijenu uporabe, što se naziva kamatom. Neke pak stvari postoje čija uporaba nije samo trošenje stvari, kao što je uporaba kuće stanovanje, a ne uništenje. I stoga se u takvim stvarima može oboje zasebno prepustiti, na primjer kada tko prenosi drugomu vlasništvo kuće, zadržavši sebi uporabu za neko vrijeme; ili obrnuto kada tko dopušta komu uporabu kuće, zadržavši sebi njezino vlasništvo. I poradi toga čovjek može dopušteno primiti cijenu za uporabu kuće, i osim toga tražiti posuđenu kuću natrag, kao što je očito u zakupu i najmu kuće. Novac je pak, prema Filozofu u V. Ethic. i u I. Polit., poglavito iznađen radi obavljanja razmjena, i tako je vlastita i glavna uporaba novca njegovo trošenje ili izdavanje, prema tome kako se troši u razmjenama. I poradi toga po sebi je nedopušteno za uporabu posuđenoga novca primiti cijenu, što se naziva kamatom. I kao što je ostalo nepravedno stečeno čovjek dužan vratiti, tako i novac koji je po kamati primio.

Odgovor na 1. prigovor: kamata se ondje metaforički uzima za preobilje duhovnih dobara, koje Bog zahtijeva želeći da u dobrima primljenima od njega uvijek napredujemo. Što je na našu korist, a ne njegovu.

Odgovor na 2. prigovor: Židovima je bilo zabranjeno primati kamatu od svoje braće, naime Židova, čime se daje razumjeti da je primati kamatu od bilo kojega čovjeka jednostavno zlo; dužni smo naime svakoga čovjeka držati kao bližnjega i brata, poglavito u stanju Evanđelja, na koje se svi pozivaju. Odatle se u Psaltiru apsolutno kaže: „koji novac svoj ne dade na kamatu“; i u Ez 18: „koji kamatu ne primi“. To pak što su od tuđinaca primali kamatu nije im bilo dopušteno kao dopušteno, nego dopušteno radi izbjegavanja većega zla, da naime ne bi od Židova, koji štuju Boga, primali kamate zbog lakomosti kojoj su bili odani, kako se nalazi u Iz 56. Što se pak kao nagrada obećava: davat ćeš u zajam mnogim narodima itd., zajam se ondje široko uzima za davanje u zajam bez kamata, kao što se i u Sir 29 kaže: mnogi nisu dali zajam ne zbog zloće, to jest nisu posudili. Obećava se dakle kao nagrada Židovima obilje bogatstava, iz kojega biva da drugima mogu posuđivati.

Odgovor na 3. prigovor: ljudski zakoni ostavljaju neke grijehe nekažnjenima zbog stanja nesavršenih ljudi, u kojima bi se mnoge koristi spriječile kad bi se svi grijesi strogo zabranjivali primjenom kazni. I stoga je ljudski zakon dopustio kamate, ne kao smatrajući da su prema pravednosti, nego da se ne bi spriječile koristi mnogih. Odatle se u samome građanskom pravu kaže da „stvari koje se uporabom troše niti po naravnom niti po građanskom razumu ne primaju plodouživanje, i da senat nije učinio plodouživanje tih stvari, niti je naime mogao; nego je uspostavio kao neko plodouživanje“, dopuštajući naime kamate. A Filozof, vođen naravnim razumom, kaže, u I. Polit., da je „lihvarsko stjecanje novca ponajviše protiv naravi“.

Odgovor na 4. prigovor: dati zajam nije čovjek uvijek dužan, i stoga se što se tiče toga stavlja među savjete. No to da čovjek ne traži dobitak od zajma, to potpada pod narav zapovijedi. Može se ipak nazvati savjetom u usporedbi s riječima farizeja, koji su smatrali da je neka kamata dopuštena, kao što je i ljubav prema neprijateljima savjet. Ili se ondje ne govori o nadi u lihvarski dobitak, nego o nadi koja se postavlja u čovjeka. Ne trebamo naime davati zajam, ili bilo koje dobro činiti, zbog nade u čovjeka, nego zbog nade u Boga.

Odgovor na 5. prigovor: onaj tko nije dužan posuditi može primiti naknadu za ono što je učinio, ali ne smije više tražiti. Nadoknađuje mu se pak prema jednakosti pravednosti ako mu se vrati onoliko koliko je posudio. Odatle ako traži više za plodouživanje stvari koja nema drugu uporabu osim trošenja supstancije, traži cijenu onoga čega nema. I tako je nepravedno iznuđivanje.

Odgovor na 6. prigovor: glavna uporaba srebrnoga posuđa nije samo njihovo trošenje, i stoga se njihova uporaba može dopušteno prodati, uz očuvanje vlasništva stvari. Glavna je pak uporaba srebrnoga novca izdavanje novca u razmjenama. Odatle nije dopušteno njegovu uporabu prodavati uz to što netko želi povrat onoga što je na zajam dao. Valja ipak znati da bi drugotna uporaba srebrnoga posuđa mogla biti razmjena. I takvu njihovu uporabu ne bi bilo dopušteno prodavati. I slično može postojati neka druga drugotna uporaba srebrnoga novca, na primjer ako bi tko prepustio kovani novac radi pokazivanja ili radi stavljanja umjesto zaloga. I takvu uporabu novca čovjek može dopušteno prodati.

Odgovor na 7. prigovor: onaj tko daje kamatu ne daje jednostavno dragovoljno, nego uz određenu nuždu, utoliko što treba uzeti na zajam novac, koji onaj tko ima ne želi bez kamate posuditi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.