Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 77, a. 4

Je li dopušteno u trgovini prodati nešto za više nego što je kupljeno

Prigovor 1. Čini se da u trgovini nije dopušteno nešto skuplje prodati nego što je kupljeno. Krizostom naime kaže, Super Matthaeum XXI: „tko god stvar nabavi da je, prodajući je cijelu i nepromijenjenu, zaradi, taj je trgovac koji se izgoni iz Božjega hrama“. I isto kaže Kasiodor, na ono iz Psaltira: „jer nisam spoznao pismenost“, ili trgovanje prema drugome tekstu: „što je, kaže, drugo trgovanje doli jeftinije nabaviti, a skuplje htjeti prodati?“ I dodaje: „takve je trgovce Gospodin istjerao iz hrama“. No nitko se ne izgoni iz hrama osim zbog nekoga grijeha. Dakle, takvo je trgovanje grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, protiv pravednosti je da tko stvar proda skuplje nego što vrijedi, ili kupi jeftinije, kako je očito iz rečenoga. No onaj tko, trgujući, stvar proda skuplje nego što je kupio, nužno je da je ili jeftinije kupio nego što vrijedi, ili skuplje prodaje. Dakle, to ne može biti bez grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, Jeronim kaže: „trgovca klerika, od siromaha bogataša, od neznatna slavna, bježi kao od kakve kuge“. No trgovanje se klericima ne čini da bi trebalo zabraniti osim zbog grijeha. Dakle, trgujući nešto jeftinije kupiti, a skuplje prodati jest grijeh.

Naprotiv, Augustin kaže, na ono iz Psaltira: „jer nisam spoznao pismenost: trgovac željan stjecanja zbog gubitka huli, za cijene stvari laže i krivo priseže. No to su mane čovjeka, a ne umijeća, koje se bez tih mana može obavljati“. Dakle, trgovati po sebi nije nedopušteno.

Odgovaram: trgovcima pripada baviti se razmjenama stvari. No kako Filozof kaže, u I. Polit., dvostruka je razmjena stvari. Jedna uistinu kao naravna i nužna, po kojoj naime biva razmjena stvari za stvar, ili stvari i novca, radi životne potrebe. I takva razmjena ne pripada vlastito trgovcima, nego radije gospodarima doma ili građanskim upraviteljima, koji se imaju brinuti za dom ili za grad o stvarima nužnima za život. Druga je pak vrsta razmjene ili novca za novac, ili kojih god stvari za novac, ne radi stvari nužnih za život, nego radi traženja dobitka. I to se trgovanje uistinu vlastito čini pripadati trgovcima. Prema Filozofu pak, prva je razmjena hvalevrijedna, jer služi naravnoj potrebi. Druga se pak pravedno kudi, jer, koliko je do nje same, služi pohlepi za dobitkom, koja ne zna za granicu, nego teži u beskonačnost. I stoga trgovanje, promatrano po sebi, ima određenu sramotnost, utoliko što po svojoj naravi ne uključuje čestit ili nužan cilj. Dobitak ipak, koji je cilj trgovanja, premda po svojoj naravi ne uključuje nešto čestito ili nužno, ipak ne uključuje po svojoj naravi ništa manovito ili protivno kreposti. Odatle ništa ne pripriječuje da se dobitak usmjeri k nekomu nužnom, ili također čestitom cilju. I tako će trgovanje postati dopušteno. Kao kada tko umjereni dobitak, koji trgujući traži, usmjeri na uzdržavanje svojega doma, ili također na pomaganje potrebitima; ili također kada tko pristupa trgovanju radi javne koristi, da naime stvari nužne za život ne bi nedostajale domovini, a dobitak traži ne kao cilj, nego kao plaću za trud.

Odgovor na 1. prigovor: Krizostomovu riječ treba razumjeti o trgovanju prema tome što postavlja konačni cilj u dobitku, što se ponajviše čini kada tko stvar nepromijenjenu skuplje proda. Ako naime promijenjenu stvar skuplje proda, čini se da prima nagradu za svoj trud. Premda se i sam dobitak može dopušteno namjeravati, ne kao konačni cilj, nego radi drugoga nužnog ili čestitog cilja, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ne trguje tko god skuplje proda nešto nego što je kupio, nego samo onaj tko radi toga kupuje da skuplje proda. Ako pak kupi stvar ne da je proda, nego da je zadrži, i poslije zbog nekoga razloga uzmogne je htjeti prodati, to nije trgovanje, premda je skuplje prodao. Može naime to dopušteno učiniti: ili zato što je u nečemu stvar poboljšao; ili zato što se cijena stvari promijenila, prema različitosti mjesta ili vremena; ili zbog opasnosti kojoj se izlaže prenoseći stvar s mjesta na mjesto, ili dajući je prenijeti. I prema tome, niti kupnja niti prodaja nije nepravedna.

Odgovor na 3. prigovor: klerici se ne trebaju samo ustezati od onoga što je po sebi zlo, nego i od onoga što ima privid zla. Što se u trgovanju uistinu događa: kako stoga što je usmjereno prema zemaljskomu dobitku, kojega klerici trebaju biti preziratelji; tako također zbog čestih mana trgovaca, jer se „teško trgovac oslobađa od grijeha usana“, kako se kaže u Sir 26. Postoji i drugi uzrok: jer trgovanje previše zapliće duh svjetovnim brigama, i posljedično odvraća od duhovnih; odatle apostol kaže, u 2 Tim 2: „nitko tko vojari Bogu ne zapliće se u svjetovne poslove“. Dopušteno je ipak klericima služiti se prvom vrstom razmjene, koja se usmjeruje prema životnoj potrebi, kupujući ili prodajući.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.