II-II, q. 77, a. 3
Je li prodavatelj dužan reći manu prodane stvari
Prigovor 1. Čini se da prodavatelj nije dužan reći manu prodane stvari. Budući naime da prodavatelj kupca ne sili na kupnju, čini se da stvar koju prodaje podvrgava njegovu sudu. No istomu pripada sud i spoznaja stvari. Ne čini se dakle da treba pripisati prodavatelju ako se kupac u svojem sudu prevari, prenagljeno kupujući, bez brižljiva ispitivanja o uvjetima stvari.
Prigovor 2. Nadalje, čini se bezumnim da tko čini ono odakle se priječi njegovo djelovanje. No ako tko mane stvari koju valja prodati pokaže, priječi svoju prodaju; kako naime Tulije, u knjizi De officiis, navodi nekoga koji govori: „što je tako besmisleno kao kad bi po zapovijedi gospodara glasnik ovako objavljivao: kuću kužnu prodajem?“ Dakle, prodavatelj nije dužan reći mane prodane stvari.
Prigovor 3. Nadalje, nužnije je čovjeku da spozna put kreposti nego da spozna mane stvari koje se prodaju. No čovjek nije dužan svakome dati savjet i reći istinu o onome što pripada kreposti, premda nikome ne smije reći laž. Dakle, mnogo manje je dužan prodavatelj reći mane prodane stvari, kao dajući savjet kupcu.
Prigovor 4. Nadalje, ako je tko dužan reći manu prodane stvari, to nije osim da se umanji od cijene. No katkada bi se umanjilo od cijene i bez mane prodane stvari, zbog nečega drugoga; na primjer ako prodavatelj donoseći pšenicu na mjesto gdje je oskudica žita, zna da mnogi mogu doći koji je donose; što kad bi znali kupci, dali bi manju cijenu. Takvo što pak prodavatelj ne treba reći, kako se čini. Dakle, po jednakom razlogu, ni mane prodane stvari.
Naprotiv, Ambrozije kaže, u III. De officiis: „u ugovorima se nalaže da se razotkriju mane onoga što se prodaje, te ako prodavatelj ne obznani, premda su prešle u pravo kupca, poništavaju se tužbom zbog prijevare“.
Odgovaram: dati komu povod za opasnost ili štetu uvijek je nedopušteno, premda nije nužno da čovjek drugome uvijek pruži pomoć ili savjet koji pripada kakvu god njegovu promaknuću; nego je to nužno samo u nekom određenom slučaju, na primjer kada je drugi podvrgnut njegovoj skrbi, ili kada mu se ne može po drugome pomoći. Prodavatelj pak, koji stvar za prodaju nudi, samim time daje kupcu povod za štetu ili opasnost što mu nudi stvar s manom, ako iz njezine mane može pretrpjeti štetu ili opasnost: štetu uistinu, ako je zbog takve mane stvar koja se za prodaju nudi manje vrijednosti, a on zbog takve mane ništa ne oduzme od cijene; opasnost pak, na primjer ako zbog takve mane uporaba stvari postane zapriječena ili štetna, na primjer ako tko komu proda hroma konja kao brza, ili ruševnu kuću kao čvrstu, ili pokvarenu ili otrovnu hranu kao dobru. Odatle ako takve mane budu skrivene i sam ih ne otkrije, bit će nedopuštena i prijevarna prodaja, i dužan je prodavatelj na naknadu štete. Ako pak mana bude očita, na primjer kada je konj jednook; ili kada uporaba stvari, premda ne pristoji prodavatelju, može ipak biti prikladna drugima; i ako sam zbog takve mane oduzme koliko treba od cijene, nije dužan očitovati manu stvari. Zato što bi možda zbog takve mane kupac htio da se više oduzme od cijene nego što bi trebalo oduzeti. Odatle prodavatelj može dopušteno svojoj zaštiti od štete pridonijeti prešućujući manu stvari.
Odgovor na 1. prigovor: sud se ne može donijeti osim o očitoj stvari, svatko naime sudi ono što spoznaje, kako se kaže u I. Ethic. Odatle ako su mane stvari koja se za prodaju nudi skrivene, osim ako se po prodavatelju ne očituju, kupcu se nedostatno prepušta sud. Drukčije bi pak bilo kad bi mane bile očite.
Odgovor na 2. prigovor: ne treba da tko po glasniku unaprijed objavljuje manu stvari koju valja prodati, jer kad bi unaprijed govorio manu, odvratili bi se kupci od kupnje dok ne bi znali druge uvjete stvari prema kojima je dobra i korisna. Nego pojedinačno valja reći manu onome koji pristupa kupnji, koji može istodobno sve uvjete međusobno usporediti, dobre i loše; ništa naime ne pripriječuje da stvar u nečemu manovita, u mnogome drugome bude korisna.
Odgovor na 3. prigovor: premda čovjek nije dužan jednostavno svakomu čovjeku reći istinu o onome što pripada krepostima, bio bi ipak dužan u onom slučaju o tome reći istinu kada bi iz njegova čina drugomu prijetila opasnost na štetu kreposti ako ne bi rekao istinu. I tako je u predloženome.
Odgovor na 4. prigovor: mana stvari čini stvar u sadašnjosti manje vrijednom nego što se čini; no u navedenom slučaju očekuje se da će stvar u budućnosti biti manje vrijedna po dolasku trgovaca, što kupci ne znaju. Odatle prodavatelj koji prodaje stvar prema cijeni koju zateče, ne čini se da radi protiv pravednosti ako ono što će biti ne izloži. Ako bi ipak izložio, ili od cijene oduzeo, to bi bilo od obilnije kreposti, premda se na to ne čini dužan iz duga pravednosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.