Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 77, a. 2

O nepravednoj prodaji sa strane prodane stvari

Prigovor 1. Čini se da prodaja ne postaje nepravedna i nedopuštena zbog mane prodane stvari. Manje se naime ostalo ima mjeriti u stvari nego supstancijalna vrsta stvari. No zbog mane supstancijalne vrste ne čini se da prodaja stvari postaje nedopuštena, na primjer ako tko proda alkemijsko srebro ili zlato kao pravo, koje je korisno za sve ljudske uporabe za koje je nužno srebro i zlato, na primjer za posuđe i za drugo takvo. Dakle, mnogo manje bit će nedopuštena prodaja ako bude mana u drugome.

Prigovor 2. Nadalje, mana sa strane stvari koja je prema količini ponajviše se čini protiviti pravednosti, koja se sastoji u jednakosti. Količina se pak spoznaje po mjeri. No mjere stvari koje dolaze u ljudsku uporabu nisu određene, nego su negdje veće, a negdje manje, kako je očito po Filozofu, u V. Ethic. Dakle, ne može se izbjeći mana sa strane prodane stvari. I tako se čini da iz toga prodaja ne postaje nedopuštena.

Prigovor 3. Nadalje, mani stvari pripada ako joj nedostaje odgovarajuća kakvoća. No za spoznaju kakvoće stvari zahtijeva se veliko znanje, koje većini prodavatelja nedostaje. Dakle, prodaja ne postaje nedopuštena zbog mane stvari.

Naprotiv, Ambrozije kaže, u knjizi De officiis: „očito je pravilo pravednosti da dobru čovjeku dolikuje ne odstupati od istine, niti ikoga nepravednom štetom pogađati, niti išta prijevarno pridodavati svojoj stvari“.

Odgovaram: oko stvari koja se prodaje može se trostruka mana razmatrati. Jedna uistinu prema vrsti stvari. I ako prodavatelj tu manu zna u stvari koju prodaje, čini prijevaru u prodaji, odatle prodaja postaje nedopuštena. I to je ono što se kaže protiv nekih u Iz 1: „srebro se tvoje pretvorilo u trosku; vino je tvoje pomiješano s vodom“, jer ono što je pomiješano trpi manu što se tiče vrste. Druga je pak mana prema količini, koja se spoznaje po mjeri. I stoga ako se tko svjesno služi manjkavom mjerom pri prodaji, čini prijevaru, i prodaja je nedopuštena. Odatle se kaže u Pnz 25: „nećeš imati u svojoj torbi različite utege, veći i manji, niti će u tvojoj kući biti efa veća i manja“; i poslije se dodaje: „jer Gospodin se gnuša onoga koji to čini i protivi se svakoj nepravdi“. Treća je mana sa strane kakvoće, na primjer ako neku bolesnu životinju proda kao zdravu. Što ako tko svjesno učini, čini prijevaru u prodaji, odatle je prodaja nedopuštena. I u svemu takvome ne samo da tko griješi čineći nepravednu prodaju, nego je također obvezan na povrat. Ako pak bez njegova znanja neka od navedenih mana bude u prodanoj stvari, prodavatelj uistinu ne griješi, jer čini nepravedno tvarno, no njegovo djelovanje ipak nije nepravedno, kako je očito iz gore rečenoga; dužan je ipak, kada dođe do njegova znanja, nadoknaditi štetu kupcu. I ono što je rečeno o prodavatelju, također valja razumjeti sa strane kupca. Događa se naime katkada da prodavatelj vjeruje da je njegova stvar manje dragocjena što se tiče vrste, kao ako tko proda zlato umjesto mjedi, kupac, ako to zna, nepravedno kupuje i obvezan je na povrat. I isti je razlog o mani kakvoće i količine.

Odgovor na 1. prigovor: zlato i srebro nisu samo dragocjeni zbog koristi posuđa koje se od njih izrađuje, ili drugoga takvog, nego i zbog dostojanstva i čistoće njihove supstancije. I stoga ako zlato ili srebro koje su načinili alkemičari nema pravu vrstu zlata i srebra, prodaja je prijevarna i nepravedna. Osobito kad postoje neke koristi pravoga zlata i srebra, prema njihovu naravnom djelovanju, koje ne pristaje zlatu krivotvorenu alkemijom, kao što je to da ima svojstvo razveseljavanja i ljekovito pomaže protiv nekih bolesti. Češće se također može staviti u rad, i dulje u svojoj čistoći ostaje pravo zlato nego krivotvoreno zlato. Ako bi pak po alkemiji nastalo pravo zlato, ne bi bilo nedopušteno prodati ga kao pravo, jer ništa ne pripriječuje da se umijeće posluži nekim naravnim uzrocima radi proizvođenja naravnih i istinitih učinaka; kako Augustin kaže, u III. De Trinitate, o onome što biva umijećem demona.

Odgovor na 2. prigovor: nužno je da mjere stvari koje se prodaju budu različite u različitim mjestima, zbog različitosti obilja i oskudice stvari; jer gdje stvari više obiluju, običavale su biti veće mjere. U svakome ipak mjestu upraviteljima grada pripada odrediti koje su pravedne mjere stvari koje se prodaju, odvagnuvši prilike mjesta i stvari. I stoga te mjere ustanovljene javnim autoritetom ili običajem nije dopušteno mimoići.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže, u XI. De civitate Dei, cijena stvari koje se prodaju ne promatra se prema stupnju naravi, budući da se katkada za više proda jedan konj nego jedan rob; nego se promatra prema tome kako stvari ulaze u ljudsku uporabu. I stoga ne treba da prodavatelj ili kupac poznaje skrivene kakvoće prodane stvari, nego samo one po kojima postaje prikladna za ljudske uporabe, na primjer da je konj snažan i dobro trči, i slično u ostalome. Te pak kakvoće prodavatelj i kupac mogu lako spoznati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.