II-II, q. 77, a. 1
O nepravednoj prodaji sa strane cijene, naime: je li dopušteno prodati nešto za više nego što vrijedi
Prigovor 1. Čini se da tko može dopušteno prodati stvar za više nego što vrijedi. Pravedno se naime u razmjenama ljudskoga života određuje prema građanskim zakonima. No prema njima dopušteno je kupcu i prodavatelju da jedan drugoga prevare, što uistinu biva utoliko što prodavatelj prodaje stvar za više nego što vrijedi, a kupac za manje nego što vrijedi. Dakle, dopušteno je da tko proda stvar za više nego što vrijedi.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je svima zajedničko čini se biti naravno i ne biti grijeh. No kako Augustin prenosi, u XIII. De Trinitate, izreka nekoga glumca bila je od svih prihvaćena: „jeftino želite kupiti, a skupo prodati“. S čime se također slaže ono što se kaže u Izr 20: „loše je, loše je, veli svaki kupac, a kad ode, hvali se“. Dakle, dopušteno je nešto skuplje prodati i jeftinije kupiti nego što vrijedi.
Prigovor 3. Nadalje, ne čini se biti nedopušteno ako se po dogovoru čini ono što se treba činiti po dužnosti čestitosti. No prema Filozofu, u VIII. Ethic., u prijateljstvu iz koristi naknada se treba učiniti prema koristi koju je postigao onaj koji je primio dobročinstvo, a koja katkada premašuje vrijednost dane stvari; kao što se događa kada tko jako treba neku stvar, ili radi izbjegavanja opasnosti ili radi postizanja kakve koristi. Dakle, dopušteno je u ugovoru kupnje i prodaje nešto dati za veću cijenu nego što vrijedi.
Naprotiv, kaže se u Mt 7: „sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“. No nitko ne želi da mu se stvar proda skuplje nego što vrijedi. Dakle, nitko ne treba drugomu prodati stvar skuplje nego što vrijedi.
Odgovaram: primijeniti prijevaru radi toga da se nešto proda za više od pravedne cijene posvema je grijeh, utoliko što tko vara bližnjega na njegovu štetu. Odatle i Tulije kaže, u knjizi De officiis: „treba ukloniti iz sklapanja ugovorâ svaku laž: prodavatelj neka ne postavlja nadmetatelja, a kupac onoga koji bi se protiv njega nadmetao“. Ako pak prijevara izostane, tada o kupnji i prodaji možemo govoriti dvostruko. Na jedan način, po sebi. I prema tome čini se da su kupnja i prodaja uvedene radi zajedničke koristi obaju, dok naime jedan treba stvar drugoga i obrnuto, kako je očito po Filozofu, u I. Polit. Ono pak što je uvedeno radi zajedničke koristi ne treba biti više na teret jednome nego drugome. I stoga se prema jednakosti stvari među njima treba ugovor uspostaviti. Količina se pak stvari koje ulaze u ljudsku uporabu mjeri prema danoj cijeni, za što je iznađen novac, kako se kaže u V. Ethic. I stoga ako ili cijena premašuje količinu vrijednosti stvari, ili obrnuto stvar premašuje cijenu, ukida se jednakost pravednosti. I stoga skuplje prodati ili jeftinije kupiti stvar nego što vrijedi po sebi je nepravedno i nedopušteno. Na drugi način možemo govoriti o kupnji i prodaji prema tome što po akcidentu prelazi u korist jednoga i štetu drugoga; na primjer kada tko jako treba imati neku stvar, a drugi trpi štetu ako je nema. I u takvu će slučaju pravedna cijena biti da se ne gleda samo na stvar koja se prodaje, nego na štetu koju prodavatelj trpi od prodaje. I tako će se dopušteno moći nešto prodati za više nego što vrijedi po sebi, premda se ne prodaje za više nego što vrijedi onome tko je ima. Ako pak tko ima veliku pomoć od stvari drugoga koju je primio, a onaj tko je prodao ne trpi štetu nemajući tu stvar, ne smije je prodati skuplje. Jer korist koja drugomu prirasta ne potječe od prodavatelja, nego iz stanja kupca; nitko pak ne smije prodati drugomu ono što nije njegovo, premda mu može prodati štetu koju sam trpi. Onaj ipak tko ima veliku pomoć od primljene stvari drugoga, može od vlastite volje nešto prodavatelju nadodati, što pripada njegovoj čestitosti.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, ljudski se zakon daje narodu u kojemu su mnogi koji zaostaju za krepošću, a ne daje se samo krjeposnima. I stoga ljudski zakon nije mogao zabraniti što god je protiv kreposti, nego mu dostaje da zabrani ono što razara zajednički život ljudi; drugo pak drži kao dopuštenim, ne zato što to odobrava, nego zato što to ne kažnjava. Tako dakle drži kao dopuštenim, ne primjenjujući kaznu, ako bez prijevare prodavatelj svoju stvar proda skuplje ili kupac kupi jeftinije, osim ako bude preveliko pretjerivanje; jer tada i ljudski zakon sili na povrat, na primjer ako je tko prevaren preko polovice iznosa pravedne cijene. No božanski zakon ništa ne ostavlja nekažnjeno što je protivno kreposti. Odatle se prema božanskomu zakonu smatra nedopuštenim ako u kupnji i prodaji nije očuvana jednakost pravednosti. I dužan je onaj koji ima više nadoknaditi onome tko je oštećen, ako je zamjetna šteta. Što stoga kažem jer pravedna cijena stvari katkada nije točno u točku određena, nego se radije sastoji u određenoj procjeni, tako da se čini kako neznatan dodatak ili umanjenje ne ukida jednakost pravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin ondje kaže: „onaj je glumac ili promatrajući samoga sebe ili iskustvom spoznajući druge da žele jeftino kupiti i skupo prodati povjerovao da je to svima zajedničko. No budući da je to uistinu mana, svatko može postići takvu pravednost kojom bi se tome opirao i nadvladao“. I navodi primjer o nekome tko je za neku knjigu onome koji je iz neznanja tražio malu cijenu dao pravednu cijenu. Odatle je očito da ta zajednička želja nije od naravi, nego od mane. I stoga je zajednička mnogima, koji hode širokim putem mana.
Odgovor na 3. prigovor: u zamjenskoj se pravednosti ponajprije promatra jednakost stvari. No u prijateljstvu iz koristi promatra se jednakost koristi, i stoga se naknada treba učiniti prema primljenoj koristi. U kupnji pak, prema jednakosti stvari.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.