Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 67, a. 3

Može li sudac pravedno osuditi nekoga tko nije optužen

Prigovor 1. Čini se da sudac može nekoga osuditi čak i ako nema drugoga tužitelja. Ljudska se naime pravednost izvodi iz božanske pravednosti. No Bog sudi grješnicima čak i ako nema nikakva tužitelja. Dakle, čini se da čovjek može u sudu drugoga osuditi čak i ako nije prisutan tužitelj.

Prigovor 2. Nadalje, tužitelj se na sudu traži radi toga da iznese zločin pred suca. No katkada zločin može doći pred suca na drugi način a ne po optužbi, kao po prijavi ili po zlu glasu, ili također ako sam sudac vidi. Dakle, sudac može nekoga osuditi bez tužitelja.

Prigovor 3. Nadalje, djela se svetaca u Pismima pripovijedaju kao određeni uzori ljudskoga života. No Daniel je istodobno bio tužitelj i sudac protiv nepravednih staraca, kako je očito u Dn 13. Dakle, nije protiv pravednosti ako tko nekoga osudi kao sudac, a sam bude tužitelj.

Naprotiv, na 1 Kor 5 Ambrozije, izlažući apostolovu presudu o bludniku, kaže da „sucu ne priliči osuditi bez tužitelja, jer Gospodin Judu, premda je bio kradljivac, budući da nije bio optužen, nipošto nije odbacio“.

Odgovaram: sudac je tumač pravednosti; odatle kako Filozof kaže, u V. Ethic., „k sucu pribjegavaju kao k nekoj utjelovljenoj pravednosti“. Pravednost pak, kako je gore navedeno, nije prema samome sebi, nego prema drugome. I stoga treba da sudac prosuđuje između neke dvojice, što biva uistinu kada je jedan tužitelj, a drugi optuženik. I stoga u zločinima sudac ne može nikoga na sudu osuditi osim ako ima tužitelja, prema onome iz Dj 25: „nije u Rimljana običaj osuditi kojega čovjeka prije nego optuženi ima prisutne tužitelje i dobije priliku za obranu radi spiranja zločina koji su mu se prigovarali“.

Odgovor na 1. prigovor: Bog se u svojemu sudu služi savješću grješnika kao tužiteljem, prema onome iz Rim 2: „međusobnih misli koje optužuju ili također brane“. Ili također očitošću čina što se tiče njega, prema onome iz Post 4: „glas krvi brata tvoga Abela viče k meni iz zemlje“.

Odgovor na 2. prigovor: javni zao glas ima mjesto tužitelja. Odatle na ono iz Post 4: „glas krvi brata tvoga“ itd., Glosa kaže: „očitost počinjena zlodjela ne treba tužitelja“. U prijavi pak, kako je gore rečeno, ne namjerava se kažnjavanje grješnika, nego popravak; i stoga se ništa ne poduzima protiv onoga čiji se grijeh prijavljuje, nego za njega. I stoga ondje nije nužan tužitelj. Kazna se pak izriče zbog pobune protiv Crkve, koja, budući da je očita, drži mjesto tužitelja. Iz onoga pak što sam sudac vidi, ne može prijeći na donošenje presude osim prema redu javnoga suda.

Odgovor na 3. prigovor: Bog u svojemu sudu postupa iz vlastite spoznaje istine, a ne čovjek, kako je gore rečeno. I stoga čovjek ne može biti istodobno tužitelj, sudac i svjedok, kao Bog. Daniel je pak bio tužitelj istodobno i sudac kao izvršitelj božanskoga suda, čijim je poticajem bio pokretan, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.