II-II, q. 67, a. 4
Može li dopušteno oprostiti kaznu
Prigovor 1. Čini se da sudac može dopušteno ublažiti kaznu. Kaže se naime u Jak 2: „sud je bez milosrđa onome koji ne čini milosrđa“. No nitko se ne kažnjava zbog toga što ne čini ono što ne može dopušteno činiti. Dakle, svaki sudac može dopušteno činiti milosrđe ublažavajući kaznu.
Prigovor 2. Nadalje, ljudski sud treba nasljedovati božanski sud. No Bog pokajnicima ublažava kaznu, jer ne želi smrti grješnikove, kako se kaže u Ez 18. Dakle, i čovjek sudac može pokajniku dopušteno ublažiti kaznu.
Prigovor 3. Nadalje, svakome je dopušteno činiti ono što nekome koristi, a nikome ne škodi. No osloboditi optuženika od kazne koristi njemu, a nikome ne škodi. Dakle, sudac može dopušteno optuženika osloboditi od kazne.
Naprotiv, kaže se u Pnz 13 o onome tko nagovara na služenje tuđim bogovima: „neka ga ne štedi oko tvoje da mu se smiluješ i sakriješ ga, nego ga odmah ubij“. I o ubojici se kaže u Pnz 19: „umrijet će, i nećeš mu se smilovati“.
Odgovaram: kako je iz rečenoga očito, dvoje treba, koliko pripada predloženome, razmotriti oko suca: od kojih je jedno to da on ima suditi između tužitelja i optuženika; drugo je pak to da on ne donosi presudu suda kao iz vlastite, nego kao iz javne vlasti. Iz dvostrukoga se dakle razloga priječi sudac da ne može optuženika osloboditi od kazne. Prvo uistinu sa strane tužitelja, čijemu pravu katkada pripada da se optuženik kazni, na primjer zbog neke nepravde protiv njega počinjene, čije opraštanje nije u prosudbi nekoga suca, jer je svaki sudac dužan dati svakome njegovo pravo. Na drugi način se priječi sa strane države, čiju vlast obnaša, čijemu dobru pripada da se zlotvori kažnjavaju. No ipak što se tiče toga razlikuje se između nižih sudaca i vrhovnoga suca, naime vladara, kojemu je u potpunosti povjerena javna vlast. Niži naime sudac nema vlast osloboditi optuženika od kazne protiv zakonâ što mu ih je nadređeni nametnuo. Odatle na ono iz Iv 19: „ne bi imao nada mnom nikakve vlasti“, Augustin kaže: „takvu je Bog dao Pilatu vlast da bude pod carevom vlašću, kako mu ne bi bilo posve slobodno optuženoga osloboditi“. No vladar, koji ima potpunu vlast u državi, ako onaj koji je pretrpio nepravdu želi nju oprostiti, moći će optuženika dopušteno osloboditi ako vidi da to nije štetno za javnu korist.
Odgovor na 1. prigovor: milosrđe suca ima mjesto u onome što se prepušta prosudbi suca, u čemu „dobru čovjeku pripada da bude onaj koji umanjuje kazne“, kako Filozof kaže u V. Ethic. U onome pak što je određeno prema božanskom ili ljudskom zakonu, nije njegovo činiti milosrđe.
Odgovor na 2. prigovor: Bog ima vrhovnu vlast suđenja, i njemu pripada što god se protiv nekoga sagriješi. I stoga mu je slobodno kaznu oprostiti, poglavito jer se grijehu ponajviše zbog toga kazna duguje što je protiv njega. Ipak ne oprašta kaznu osim prema onome kako dolikuje njegovoj dobroti, koja je korijen svih zakona.
Odgovor na 3. prigovor: sudac, kad bi neuredno oprostio kaznu, nanio bi štetu i zajednici, kojoj koristi da se zlodjela kažnjavaju radi toga da se grijesi izbjegnu; odatle se u Pnz 13, nakon kazne zavodnika, dodaje: „da sav Izrael čuvši strahuje, i nipošto više nitko ne učini nešto slično ovoj stvari“. Škodi također i osobi kojoj je nanesena nepravda, koja prima naknadu po određenom vraćanju časti u kazni onoga koji nanosi nepravdu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.