Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 64, a. 7

Je li dopušteno nekome ubiti čovjeka braneći samoga sebe

Prigovor 1. Čini se da nikome nije dopušteno ubiti nekoga braneći samoga sebe. Augustin naime kaže Publicoli: „O ubijanju ljudi da tko ne bi od njih bio ubijen, ne sviđa mi se savjet, osim ako je možda vojnik ili vezan javnom službom, tako da to ne čini za sebe nego za druge, primivši zakonitu vlast, ako to odgovara njegovoj osobi“. Ali onaj koji braneći se ubija nekoga, ubija ga zato da sam ne bi od njega bio ubijen. Dakle, čini se da je to nedopušteno.

Prigovor 2. Nadalje, u I De Lib. Arb. kaže se: „Kako su pred božanskom providnošću slobodni od grijeha oni koji su se radi onih stvari koje valja prezreti okaljali ljudskim ubojstvom?“ A stvarima koje valja prezreti naziva one koje ljudi mogu i protiv volje izgubiti, kako je očito iz prethodnoga. Od njih pak jest tjelesni život. Dakle, radi očuvanja tjelesnoga života nikome nije dopušteno ubiti čovjeka.

Prigovor 3. Nadalje, papa Nikola kaže, a nalazi se u Dekretima, dist. 50: „Glede klerika za koje si pitao za savjet, onih naime koji su braneći se ubili poganina, mogu li se poslije po pokori vratiti u prijašnje stanje ili se uzdići na više, znaj da mi ne dajemo nikakve prilike niti im podjeljujemo ikakvu dozvolu da ubiju bilo kojega čovjeka na bilo koji način“. Ali na obdržavanje moralnih zapovijedi obvezani su zajednički klerici i laici. Dakle, ni laicima nije dopušteno ubiti nekoga braneći se.

Prigovor 4. Nadalje, ubojstvo je teži grijeh nego jednostavno bludništvo ili preljub. Ali nikome nije dopušteno počiniti jednostavno bludništvo ili preljub, ili bilo koji drugi smrtni grijeh, radi očuvanja vlastitoga života, jer duhovni život valja pretpostaviti tjelesnome. Dakle, nikome nije dopušteno, braneći samoga sebe, ubiti drugoga kako bi sačuvao vlastiti život.

Prigovor 5. Nadalje, ako je stablo zlo, i plod je zao, kako se kaže u Mt 7. Ali sama samoobrana čini se nedopuštenom, prema onome iz Rim 12: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni“. Dakle, i ubojstvo čovjeka koje otuda proizlazi jest nedopušteno.

Naprotiv, u Izl 22 kaže se: „Ako provalnik bude zatečen kako provaljuje ili potkopava kuću te ranjen umre, onaj koji ga je udario neće biti kriv za krv“. Ali mnogo je više dopušteno braniti vlastiti život nego vlastitu kuću. Dakle, čak i ako netko ubije nekoga radi obrane svoga života, neće biti kriv za ubojstvo.

Odgovaram: ništa ne priječi da jedan čin ima dva učinka, od kojih je samo jedan u nakani, a drugi je pak mimo nakane. Moralni pak čini primaju vrstu prema onome što se namjerava, a ne od onoga što je mimo nakane, budući da je to po akcidentu, kako je očito iz gore rečenoga. Iz čina dakle onoga koji se brani može slijediti dvostruki učinak: jedan doista očuvanje vlastitoga života, a drugi pak ubojstvo napadača. Čin dakle ove vrste, iz toga što se namjerava očuvanje vlastitoga života, nema značaj nedopuštenoga, budući da je svakome naravno da se održava u bitku koliko god može. Može se ipak neki čin koji potječe iz dobre nakane učiniti nedopuštenim ako nije razmjeran cilju. I stoga, ako se netko za obranu vlastitoga života posluži većim nasiljem nego što treba, bit će nedopušteno. No ako umjereno odbije nasilje, bit će dopuštena obrana; naime, prema pravima: „Sila se silom smije odbiti uz mjeru besprijekorne obrane“. Niti je za spasenje nužno da čovjek propusti čin umjerene obrane kako bi izbjegao ubojstvo drugoga, jer je čovjek više dužan pobrinuti se za svoj život nego za tuđi život. Ali budući da ubiti čovjeka nije dopušteno osim po javnoj vlasti radi općega dobra, kako je očito iz gore rečenoga; nedopušteno je da čovjek namjerava ubiti čovjeka kako bi se obranio, osim onome tko ima javnu vlast, koji, namjeravajući ubiti čovjeka radi svoje obrane, to usmjerava na javno dobro, kako je očito kod vojnika koji se bori protiv neprijatelja i kod poslužitelja suca koji se bori protiv razbojnika. Premda i oni također griješe ako su potaknuti privatnom požudom.

Odgovor na 1. prigovor: autoritet Augustina valja razumjeti u onom slučaju u kojem netko namjerava ubiti čovjeka kako bi sebe oslobodio od smrti.

Odgovor na 2. prigovor: u tom se slučaju također razumijeva autoritet naveden iz knjige De Lib. Arb. Stoga se znakovito kaže: „radi onih stvari“, čime se označava nakana. I time je očit odgovor na drugi prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: nepravilnost (irregularitas) slijedi čin ubojstva čak i ako je bez grijeha, kako je očito kod suca koji pravedno nekoga osuđuje na smrt. I zbog toga je klerik, čak i ako braneći se ubije nekoga, nepravilan, premda ne namjerava ubiti, nego sebe obraniti.

Odgovor na 4. prigovor: čin bludništva ili preljuba ne usmjerava se na očuvanje vlastitoga života iz nužde, kao što je to čin iz kojega katkad slijedi ubojstvo.

Odgovor na 5. prigovor: ondje se zabranjuje obrana koja je popraćena zlobom osvete. Stoga Glosa kaže: „Ne osvećujte se sami, to jest ne uzvraćajte udarce protivnicima“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.