II-II, q. 64, a. 6
Je li dopušteno ubiti pravedna čovjeka
Prigovor 1. Čini se da je u nekom slučaju dopušteno ubiti nevina čovjeka. Božanski se naime strah ne očituje po grijehu, štoviše „strah Gospodnji izgoni grijeh“, kako se kaže u Sir 1. Ali Abraham je pohvaljen što se bojao Gospodina jer je htio ubiti nevina sina. Dakle, može netko ubiti nevina čovjeka bez grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, u rodu grijeha koji se čine protiv bližnjega, utoliko se nešto čini većim grijehom ukoliko se veća šteta nanosi onome protiv koga se griješi. Ali usmrćenje više škodi grješniku nego nevinu čovjeku, koji iz bijede ovoga života u nebesku slavu prelazi smrću. Budući dakle da je u nekom slučaju dopušteno grješnika ubiti, još je mnogo više dopušteno ubiti nevina ili pravedna čovjeka.
Prigovor 3. Nadalje, ono što se čini prema redu pravednosti nije grijeh. Ali katkad je netko prisiljen prema redu pravednosti ubiti nevina čovjeka, primjerice kada sudac, koji mora suditi prema navodima parnice, osuđuje na smrt onoga za koga zna da je nevin, ali je po lažnim svjedocima osuđen; i slično poslužitelj koji nepravedno osuđenoga ubija pokoravajući se sucu. Dakle, bez grijeha može netko ubiti nevina čovjeka.
Naprotiv, kaže se u Izl 23: „Nevina i pravedna nemoj ubiti“.
Odgovaram: neki se čovjek može razmatrati dvostruko: na jedan način, po sebi; na drugi način, u usporedbi s drugim. Razmatrajući naime čovjeka po sebi, nikoga nije dopušteno ubiti, jer u svakome, pa i u grješniku, moramo ljubiti narav koju je Bog stvorio, a koja se ubojstvom uništava. Ali kako je gore rečeno, ubojstvo grješnika postaje dopušteno u usporedbi s općim dobrom, koje se grijehom narušava. Život pak pravednika čuva i unaprjeđuje opće dobro, jer oni su najglavniji dio mnoštva. I stoga nipošto nije dopušteno ubiti nevina čovjeka.
Odgovor na 1. prigovor: Bog ima vlast nad smrću i životom, jer po njegovoj odredbi umiru i grješnici i pravednici. I stoga onaj koji po Božjoj zapovijedi ubije nevina čovjeka, takav ne griješi, kao ni Bog, čiji je on izvršitelj, i pokazuje se da se Boga boji, pokoravajući se njegovim zapovijedima.
Odgovor na 2. prigovor: u vaganju težine grijeha više valja razmatrati ono što je po sebi nego ono što je po akcidentu. Stoga onaj koji ubije pravednika teže griješi nego onaj koji ubije grješnika. Ponajprije doista, jer škodi onome koga mora više ljubiti, i tako više djeluje protiv ljubavi. Drugo, jer nanosi nepravdu onome koji je manje zaslužuje, i tako više djeluje protiv pravednosti. Treće, jer zajednicu lišava većega dobra. Četvrto, jer više Boga prezire, prema onome iz Lk 10: „Tko vas prezire, mene prezire“. To pak što ubijeni pravednik od Boga biva priveden u slavu, odnosi se po akcidentu na ubojstvo.
Odgovor na 3. prigovor: sudac, ako zna da je netko nevin tko biva lažnim svjedocima optužen, mora pomnije ispitati svjedoke, kako bi našao priliku da oslobodi nedužnoga, kao što je Danijel učinio. Ako pak to ne može, mora ga uputiti višem sucu na suđenje. Ako pak ni to ne može, ne griješi donoseći presudu prema navodima parnice, jer ne ubija on nevina čovjeka, nego oni koji ga proglašavaju krivim. Poslužitelj pak suca koji osuđuje nevina čovjeka, ako presuda sadrži nepodnošljivu zabludu, ne smije se pokoriti, inače bi se opravdali krvnici koji su mučenike ubijali. No ako ne sadrži očitu nepravdu, ne griješi izvršavajući zapovijed, jer on nema raspravljati o presudi pretpostavljenoga; niti on ubija nevina čovjeka, nego sudac, kojemu pruža posluživanje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.