II-II, q. 64, a. 3
Je li to dopušteno privatnoj osobi, ili samo javnoj
Prigovor 1. Čini se da je ubiti čovjeka grješnika dopušteno privatnoj osobi. U božanskom se naime zakonu ništa nedopušteno ne zapovijeda. Ali u Izl 32 Mojsije je zapovjedio: „Neka svatko ubije svoga bližnjega, svoga brata i svoga prijatelja“, zbog grijeha salivenoga teleta. Dakle, i privatnim je osobama dopušteno ubiti grješnika.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek se zbog grijeha uspoređuje sa zvijerima, kako je rečeno. Ali ubiti divlju zvijer, osobito onu koja škodi, dopušteno je svakoj privatnoj osobi. Dakle, po jednakom razlogu, i ubiti čovjeka grješnika.
Prigovor 3. Nadalje, pohvalno je da čovjek, čak i ako je privatna osoba, radi ono što je korisno za opće dobro. Ali ubijanje zločinaca korisno je za opće dobro, kako je rečeno. Dakle, pohvalno je ako i privatne osobe ubijaju zločince.
Naprotiv, Augustin kaže, u I De Civ. Dei: „Tko bez ikakve javne ovlasti ubije zločinca, sudit će mu se kao ubojici, i to utoliko strože ukoliko se nije bojao prisvojiti sebi vlast koju mu Bog nije udijelio“.
Odgovaram: kako je rečeno, ubiti zločinca dopušteno je ukoliko je to usmjereno na spas cijele zajednice. I stoga to pripada samo onome kome je povjerena briga za očuvanje zajednice, kao što liječniku pripada odsjeći gnjili ud kada mu je povjerena briga za zdravlje cijeloga tijela. Briga pak za opće dobro povjerena je vladarima koji imaju javnu vlast. I stoga je samo njima dopušteno ubijati zločince, a ne privatnim osobama.
Odgovor na 1. prigovor: onaj nešto čini čijom se vlašću to čini, kako je očito po Dioniziju, XIII. pogl. Cael. Hier. I stoga, kako Augustin kaže u I De Civ. Dei, „ne ubija on sam koji duguje posluživanje onome koji zapovijeda, kao što mač pomaže onome koji se njime služi“. Odatle oni koji su ubili bližnje i prijatelje po zapovijedi Gospodnjoj, ne čine se da su to učinili sami, nego prije onaj čijom su vlašću to učinili, kao što i vojnik ubija neprijatelja vlašću vladara, a krvnik razbojnika vlašću suca.
Odgovor na 2. prigovor: zvijer je po naravi odvojena od čovjeka. Stoga u pogledu toga nije potreban nikakav sud treba li je ubiti, ako je divlja. No ako je domaća, tražit će se sud ne radi nje same, nego radi gospodareve štete. Ali čovjek grješnik nije po naravi odvojen od pravednih ljudi. I stoga mu je potreban javni sud, kako bi se razlučilo treba li ga ubiti radi općega spasa.
Odgovor na 3. prigovor: učiniti nešto na opću korist što nikome ne škodi, dopušteno je svakoj privatnoj osobi. Ali ako je to uz štetu drugoga, to se ne smije činiti osim prema sudu onoga kome pripada procijeniti što dijelovima valja oduzeti radi spasa cjeline.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.