Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 64, a. 2

Je li dopušteno ubiti grješnika

Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno ubijati ljude grješnike. Gospodin je naime, u Mt 13, u prispodobi, zabranio čupati kukolj, koji su sinovi Zloga, kako se ondje kaže. Ali sve što je zabranjeno od Boga jest grijeh. Dakle, ubiti grješnika jest grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, ljudska se pravednost suobličuje božanskoj pravednosti. No prema božanskoj pravednosti grješnici se čuvaju za pokoru, prema onome iz Ez 18: „Neću smrti grešnikove, nego da se obrati i živi“. Dakle, čini se da je posve nepravedno da se grješnici ubijaju.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je po sebi zlo nije dopušteno činiti ni radi kakva dobra cilja, kako je očito po Augustinu, u knjizi Contra mendacium, i po Filozofu, u II. Ethic. Ali ubiti čovjeka po sebi je zlo, jer prema svim ljudima moramo imati ljubav; za prijatelje pak želimo da žive i jesu, kako se kaže u IX. Ethic. Dakle, nipošto nije dopušteno čovjeka grješnika ubiti.

Naprotiv, kaže se u Izl 22: „Vračarici ne dopusti da živi“; i u Ps: „U jutro sam ubijao sve grješnike zemlje“.

Odgovaram: kako je rečeno, dopušteno je ubijati nerazumne životinje ukoliko su naravno usmjerene na čovjekovu uporabu, kao što je nesavršeno usmjereno na savršeno. Svaki se pak dio usmjerava na cjelinu kao nesavršeno na savršeno. I stoga svaki dio po naravi postoji radi cjeline. I zbog toga vidimo da, ako zdravlju čitava ljudskoga tijela koristi odsijecanje nekoga uda, primjerice kada je gnjio i kvari druge udove, pohvalno se i ljekovito odsijeca. Svaka pak pojedinačna osoba uspoređuje se s cijelom zajednicom kao dio s cjelinom. I stoga, ako je neki čovjek opasan za zajednicu i poguban za nju zbog nekoga grijeha, pohvalno se i probitačno ubija, kako bi se očuvalo opće dobro; naime, „malo kvasca cijelo tijesto uskisne“, kako se kaže u 1 Kor 5.

Odgovor na 1. prigovor: Gospodin je zapovjedio da se suzdrži od čupanja kukolja kako bi se poštedjela pšenica, to jest dobri. Što doista biva kada se ne mogu zli ubiti a da se ujedno ne ubiju i dobri: ili zato što su prikriveni među dobrima; ili zato što imaju mnoge sljedbenike, tako da se bez opasnosti za dobre ne mogu pogubiti; kako Augustin kaže, Contra Parmen. Stoga Gospodin uči da prije valja pustiti zle da žive i osvetu pridržati sve do posljednjega suda, nego da dobri budu ujedno ubijeni. Kada pak od ubojstva zlih ne prijeti opasnost dobrima, nego prije zaštita i spas, tada se zli mogu dopušteno ubiti.

Odgovor na 2. prigovor: Bog, prema redu svoje mudrosti, katkad odmah ubija grješnike, radi oslobođenja dobrih; a katkad im daje vrijeme za pokajanje; prema onome kako sam zna da je korisno njegovim izabranicima. I to također ljudska pravednost nasljeduje prema mogućnosti; one naime koji su pogubni za druge ubija; one pak koji griješe ne šteteći teško drugima, čuva za pokoru.

Odgovor na 3. prigovor: čovjek griješeći odstupa od reda razuma, i stoga otpada od ljudskoga dostojanstva, ukoliko je naime čovjek po naravi slobodan i postoji radi sebe samoga, te zapada na neki način u ropstvo zvijeri, tako da se naime o njemu određuje prema onome kako je korisno drugima; prema onome iz Ps: „Čovjek, kad je u časti bio, nije razumio, izjednačio se s nerazumnim životinjama i postao sličan njima“; i u Izr 11 kaže se: „Tko je lud, služit će mudrome“. I stoga, premda je ubiti čovjeka koji ostaje u svojemu dostojanstvu po sebi zlo, ipak ubiti čovjeka grješnika može biti dobro, kao što je ubiti zvijer; gori je naime zao čovjek od zvijeri i više šteti, kako Filozof kaže, u I Polit. i u VII. Ethic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.