Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 58, a. 8

Ima li posebna pravednost vlastitu tvar

Prigovor 1. Čini se da posebna pravednost nema posebnu tvar. Jer na ono iz Post 2: „četvrta je rijeka Eufrat“, Glosa veli: „Eufrat se tumači kao plodonosan. I ne veli se protiv čega teče, jer pravednost pripada svim dijelovima duše“. To pak ne bi bilo kada bi imala posebnu tvar, jer svaka posebna tvar pripada nekoj posebnoj moći. Dakle, posebna pravednost nema posebnu tvar.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin u knjizi De octoginta tribus quaestionibus veli da su „četiri kreposti duše kojima se u ovome životu duhovno živi, naime razboritost, umjerenost, hrabrost, pravednost“, i veli da je četvrta pravednost, koja se po svima širi. Dakle, posebna pravednost, koja je jedna od četiri stožerne kreposti, nema posebnu tvar.

Prigovor 3. Nadalje, pravednost dostatno upravlja čovjekom u onome što je prema drugome. No po svemu što pripada ovome životu čovjek se može usmjeriti prema drugome. Dakle, tvar je pravednosti opća, a ne posebna.

Naprotiv, Filozof u V. Ethic. postavlja posebnu pravednost posebno oko onoga što pripada zajedništvu života.

Odgovaram: sve što se može ispraviti po razumu tvar je moralne kreposti, koja se definira po ispravnom razumu, kako je bjelodano po Filozofu u II. Ethic. Mogu se pak po razumu ispraviti i unutarnje strasti duše, i vanjska djelovanja, i vanjske stvari koje dolaze u čovjekovu upotrebu; no po vanjskim djelovanjima i po vanjskim stvarima, kojima ljudi među sobom mogu komunicirati, motri se usmjerenje jednoga čovjeka prema drugome; dok se prema unutarnjim strastima razmatra ispravljanje čovjeka u njemu samome. I zato, budući da se pravednost usmjerava prema drugome, ona nije oko čitave tvari moralne kreposti, nego samo oko vanjskih djelovanja i stvari prema nekome posebnom pojmu objekta, ukoliko se naime po njima jedan čovjek usklađuje s drugim.

Odgovor na 1. prigovor: pravednost pripada doista bitno jednome dijelu duše u kojemu je kao u subjektu, naime volji, koja doista pokreće po svojoj zapovijedi sve druge dijelove duše. I tako pravednost ne izravno, nego kao po nekom prelijevanju pripada svim dijelovima duše.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, stožerne se kreposti uzimaju na dva načina: na jedan način ukoliko su posebne kreposti koje imaju određene tvari; na drugi način ukoliko označavaju neke opće načine kreposti. I na taj način ondje govori Augustin. Veli naime da je razboritost spoznaja onoga za čime treba težiti i što treba izbjegavati; umjerenost je zauzdavanje požude od onoga što prolazno naslađuje; hrabrost je čvrstoća duha protiv onoga što je prolazno mučno; pravednost je, koja se po ostalima širi, ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je naime zajednički korijen čitava poretka prema drugome.

Odgovor na 3. prigovor: unutarnje strasti, koje su dio moralne tvari, po sebi se ne usmjeravaju prema drugome, što pripada posebnom pojmu pravednosti, nego se njihovi učinci mogu usmjeriti prema drugome, naime vanjske radnje. Odakle ne slijedi da je tvar pravednosti opća.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.