Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 58, a. 7

Postoji li neka posebna pravednost

Prigovor 1. Čini se da ne postoji neka posebna pravednost osim opće pravednosti. U krepostima naime nema ničega suvišnoga, kao ni u naravi. No opća pravednost dostatno usmjerava čovjeka oko svega što se odnosi na drugoga. Dakle, nije nužna neka posebna pravednost.

Prigovor 2. Nadalje, jedno i mnoštvo ne mijenjaju vrstu kreposti. No zakonska pravednost usmjerava čovjeka prema drugome u onome što pripada mnoštvu, kako je bjelodano iz prethodnoga. Dakle, nema druge vrste pravednosti koja bi usmjeravala čovjeka prema drugome u onome što pripada jednoj pojedinačnoj osobi.

Prigovor 3. Nadalje, između jedne pojedinačne osobe i državnoga mnoštva u sredini je domaće mnoštvo. Ako dakle postoji druga posebna pravednost po usporedbi s jednom osobom osim opće pravednosti, jednakim bi razlogom trebala postojati druga obiteljska pravednost, koja bi usmjeravala čovjeka na zajedničko dobro jedne obitelji. Što se pak ne govori. Dakle, nema ni neke posebne pravednosti osim zakonske pravednosti.

Naprotiv, Krizostom veli na ono iz Mt 5: „blago onima koji gladuju i žeđaju pravednosti: pravednošću pak naziva ili opću krepost, ili posebnu, suprotnu pohlepi“.

Odgovaram: kako je rečeno, zakonska pravednost nije bitno svaka krepost, nego osim zakonske pravednosti, koja usmjerava čovjeka neposredno na zajedničko dobro, moraju postojati druge kreposti koje neposredno usmjeravaju čovjeka oko partikularnih dobara. Koja doista mogu biti ili prema samome sebi, ili prema drugoj pojedinačnoj osobi. Kao što dakle osim zakonske pravednosti moraju postojati neke posebne kreposti koje usmjeravaju čovjeka u njemu samome, kao umjerenost i hrabrost; tako također osim zakonske pravednosti mora postojati neka posebna pravednost, koja usmjerava čovjeka oko onoga što se odnosi na drugu pojedinačnu osobu.

Odgovor na 1. prigovor: zakonska pravednost dostatno doduše usmjerava čovjeka u onome što se odnosi na drugoga: s obzirom na zajedničko dobro neposredno, no s obzirom na dobro jedne pojedinačne osobe posredno. I zato mora postojati neka posebna pravednost koja neposredno usmjerava čovjeka na dobro druge pojedinačne osobe.

Odgovor na 2. prigovor: zajedničko dobro države i pojedinačno dobro jedne osobe ne razlikuju se samo prema mnogo i malo, nego prema formalnoj razlici; drugi je naime pojam zajedničkoga dobra i pojedinačnoga dobra, kao što je i drugi pojam cjeline i dijela. I zato Filozof u I. Polit. veli da „ne govore dobro oni koji vele da se država i dom i drugo takvo razlikuju samo mnoštvom i maloćom, a ne vrstom“.

Odgovor na 3. prigovor: domaće se mnoštvo, prema Filozofu u I. Polit., razlikuje prema trima vezama, naime žene i muža, oca i sina, gospodara i roba, od kojih je jedna osoba kao nešto druge. I zato prema takvoj osobi nema naprosto pravednosti, nego neka vrsta pravednosti, naime obiteljska, kako se veli u V. Ethic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.