II-II, q. 58, a. 6
Je li, prema tome što je opća, po biti isto sa svakom krepošću
Prigovor 1. Čini se da je pravednost, ukoliko je opća, po biti isto sa svakom krepošću. Veli naime Filozof u V. Ethic. da je krepost i zakonska pravednost „ista svakoj kreposti, no bitak nije isti“. Ali ono što se razlikuje samo po bitku ili po pojmu, ne razlikuje se po biti. Dakle, pravednost je po biti isto sa svakom krepošću.
Prigovor 2. Nadalje, svaka krepost koja nije po biti isto sa svakom krepošću jest dio kreposti. No navedena pravednost, kako na istome mjestu Filozof veli, nije dio kreposti, nego čitava krepost. Dakle, navedena je pravednost bitno isto sa svakom krepošću.
Prigovor 3. Nadalje, time što neka krepost usmjerava svoj čin na višu svrhu, ne mijenja se po biti habitus; kao što je bitno isti habitus umjerenosti čak i ako se njezin čin usmjeri na božansko dobro. No zakonskoj pravednosti pripada da se čini svih kreposti usmjere na višu svrhu, to jest na zajedničko dobro mnoštva, koje nadilazi dobro jedne pojedinačne osobe. Dakle, čini se da je zakonska pravednost bitno svaka krepost.
Prigovor 4. Nadalje, svako dobro dijela može se usmjeriti na dobro cjeline; odakle, ako se ne usmjeri u to, čini se da je isprazno i uzaludno. No ono što je po kreposti ne može biti takvo. Dakle, čini se da ne može biti nikakva čina neke kreposti koji ne bi pripadao općoj pravednosti, koja usmjerava u zajedničko dobro. I tako se čini da je opća pravednost po biti isto sa svakom krepošću.
Naprotiv, Filozof veli u V. Ethic. da se „mnogi u vlastitim stvarima mogu služiti krepošću, no u onome što se odnosi na drugoga ne mogu“. I u III. Polit. veli da „nije naprosto ista krepost dobra muža i dobra građanina“. No krepost dobra građanina jest opća pravednost, po kojoj se netko usmjerava na zajedničko dobro. Dakle, nije ista opća pravednost sa zajedničkom krepošću, nego se jedna može imati bez druge.
Odgovaram: općim se naziva nešto na dva načina. Na jedan način po pridijevanju, kao što je životinja općenita za čovjeka i konja i za drugo takvo. I na taj način opće mora biti bitno isto s onim za što je općenito, jer rod pripada biti vrste i ulazi u njezinu definiciju. Na drugi način naziva se nešto općim prema moći [djelotvornosti], kao što je univerzalan uzrok općenit za sve učinke, kao sunce za sva tijela koja se rasvjetljuju ili mijenjaju po njegovoj moći. I na taj način opće ne mora biti isto po biti s onim za što je općenito, jer nije ista bit uzroka i učinka. Na ovaj pak način, prema prethodno rečenome, zakonska se pravednost naziva općom krepošću, ukoliko naime usmjerava čine drugih kreposti na svoju svrhu, a to je pokretati po zapovijedi sve druge kreposti. Kao što se naime ljubav može nazvati općom krepošću ukoliko usmjerava čine svih kreposti na božansko dobro, tako također i zakonska pravednost ukoliko usmjerava čine svih kreposti na zajedničko dobro. Kao što je dakle ljubav, koja gleda na božansko dobro kao na vlastiti objekt, neka posebna krepost prema svojoj biti, tako je također i zakonska pravednost posebna krepost prema svojoj biti, ukoliko gleda na zajedničko dobro kao na vlastiti objekt. I tako je u vladaru prvotno i kao arhitektonski, a u podanicima drugotno i kao služnički. Može se ipak svaka krepost, ukoliko se od navedene kreposti, posebne doduše po biti, ali opće po moći, usmjerava na zajedničko dobro, nazvati zakonskom pravednošću. I na taj način govora zakonska je pravednost po biti isto sa svakom krepošću, a razlikuje se pojmovno. I na taj način govori Filozof.
Odgovor na 1. prigovor: odakle je bjelodan odgovor na prvi i drugi.
Odgovor na 3. prigovor: također i taj razlog prema ovome načinu polazi od zakonske pravednosti, ukoliko se krepost zapovijeđena od zakonske pravednosti naziva zakonskom pravednošću.
Odgovor na 4. prigovor: svaka krepost po vlastitom pojmu usmjerava svoj čin na vlastitu svrhu te kreposti. To pak da se usmjeri na daljnju svrhu, bilo uvijek bilo katkada, to nema iz vlastitoga pojma, nego mora postojati druga viša krepost od koje se u tu svrhu usmjerava. I tako mora postojati jedna viša krepost koja usmjerava sve kreposti u zajedničko dobro, a to je zakonska pravednost, i ona je po biti drugačija od svake kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.