II-II, q. 58, a. 4
Je li u volji kao u subjektu
Prigovor 1. Čini se da pravednost nije u volji kao u subjektu. Pravednost se naime katkada naziva istinom. No istina ne pripada volji, nego razumu. Dakle, pravednost nije u volji kao u subjektu.
Prigovor 2. Nadalje, pravednost je oko onoga što je prema drugome. No usmjeriti nešto prema drugome pripada razumu. Pravednost dakle nije u volji kao u subjektu, nego više u razumu.
Prigovor 3. Nadalje, pravednost nije intelektualna krepost, jer se ne usmjerava na spoznaju. Odakle preostaje da je moralna krepost. No subjekt je moralne kreposti razumno po udioništvu, a to je srdito i požudno, kako je bjelodano po Filozofu u I. Ethic. Dakle, pravednost nije u volji kao u subjektu, nego više u srditome i požudnome.
Naprotiv, Anselmo veli da je „pravednost ispravnost volje radi sebe same očuvana“.
Odgovaram: ona je moć subjekt kreposti za čije se ispravljanje čina krepost usmjerava. Pravednost se pak ne usmjerava na upravljanje nekim spoznajnim činom; ne nazivamo se naime pravednima iz toga što nešto ispravno spoznajemo. I zato subjekt pravednosti nije intelekt ili razum, koji je spoznajna moć. No jer se pravednima nazivamo po tome što nešto ispravno činimo, a najbliže je počelo čina apetitivna moć, nužno je da pravednost bude u nekoj apetitivnoj moći kao u subjektu. Dvostruka je pak težnja: naime volja, koja je u razumu; i osjetilna težnja koja slijedi zamjedbu osjetila, a koja se dijeli na srdito i požudno, kako je izloženo u Prvom dijelu. Dati pak svakome što je njegovo ne može proizići iz osjetilne težnje, jer se osjetilna zamjedba ne proteže na to da može razmatrati razmjer jednoga prema drugome, nego je to vlastito razumu. Zato pravednost ne može biti kao u subjektu u srditome ili požudnome, nego samo u volji. I zato Filozof definira pravednost po činu volje, kako je bjelodano iz gore rečenoga.
Odgovor na 1. prigovor: jer je volja razumni apetit, zato ispravnost razuma, koja se naziva istinom, utisnuta u volju, zbog bliskosti s razumom zadržava ime istine. I otuda biva da se katkada pravednost naziva istinom.
Odgovor na 2. prigovor: volja teži za svojim objektom dosljedno zamjedbi razuma. I zato, jer razum usmjerava prema drugome, volja može htjeti nešto u odnosu prema drugome, što pripada pravednosti.
Odgovor na 3. prigovor: razumno po udioništvu nije samo srdito i požudno, nego uopće apetitivno, kako se veli u I. Ethic., jer se svaki apetit pokorava razumu. Pod apetitivnim se pak obuhvaća volja. I zato volja može biti subjekt moralne kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.