Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 58, a. 2

Je li pravednost uvijek prema drugome

Prigovor 1. Čini se da pravednost nije uvijek prema drugome. Veli naime apostol u Rim 3 da je „pravednost Božja po vjeri Isusa Krista“. No vjera se ne izriče po usporedbi jednoga čovjeka s drugim. Dakle, ni pravednost.

Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu u knjizi De moribus Eccles., pravednosti pripada, zbog toga što služi Bogu, „dobro zapovijedati ostalome što je čovjeku podloženo“. No osjetilna je težnja čovjeku podložena, kako je bjelodano u Post 4, gdje se veli: „pod tobom će biti požuda njegova“, naime grijeha, „i ti ćeš njome gospodariti“. Dakle, pravednosti pripada gospodariti vlastitom težnjom. I tako će pravednost biti prema samome sebi.

Prigovor 3. Nadalje, Božja je pravednost vječna. No ništa drugo nije bilo suvječno s Bogom. Dakle, od pojma pravednosti nije to da bude prema drugome.

Prigovor 4. Nadalje, kao što radnje koje su prema drugome trebaju biti ispravljene, tako također i radnje koje su prema samome sebi. No po pravednosti se ispravljaju radnje, prema onome iz Izr 11: „pravednost nedužnoga upravlja put njegov“. Dakle, pravednost nije samo oko onoga što je prema drugome, nego i oko onoga što je prema samome sebi.

Naprotiv, Tulije veli u I. De officiis da je „pravednosti onaj razlog kojim se drži društvo ljudi među njima samima i zajednica života“. No to uključuje odnos prema drugome. Dakle, pravednost je samo oko onoga što je prema drugome.

Odgovaram: kako je gore rečeno, budući da ime pravednosti uključuje jednakost, po svome pojmu pravednost ima to da bude prema drugome, ništa naime nije sebi jednako, nego drugome. I jer pravednosti pripada ljudske čine ispravljati, kako je rečeno, nužno je da ta drugost koju pravednost traži bude različitih koji mogu djelovati. Djelovanja pak pripadaju hipostazama i cjelinama, a ne, strogo govoreći, dijelovima i oblicima ili moćima; ne veli se naime strogo da ruka udara, nego čovjek po ruci; niti se strogo veli da toplina grije, nego oganj po toplini. Po nekoj se ipak sličnosti to kaže. Pravednost dakle strogo rečena traži različitost hipostaza, i zato postoji samo jednoga čovjeka prema drugome. No po sličnosti se uzimaju u jednom te istom čovjeku različita počela djelovanja kao različiti djelatnici, kao razum, srdito i požudno. I zato se metaforički u jednom te istom čovjeku veli da postoji pravednost, prema tome što razum zapovijeda srditome i požudnome, i prema tome što se ova pokoravaju razumu, i općenito prema tome što se svakome dijelu čovjeka pripisuje što mu dolikuje. Zato Filozof u V. Ethic. ovu pravednost naziva prema metafori izrečenom.

Odgovor na 1. prigovor: pravednost koja biva po vjeri u nama jest ona po kojoj se opravdava bezbožnik, a koja u samom dužnom uređenju dijelova duše stoji, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o opravdanju bezbožnika. To pak pripada metaforički rečenoj pravednosti, koja se može naći također u nekome tko živi samotničkim životom.

Odgovor na 2. prigovor: i time je bjelodan odgovor na drugi.

Odgovor na 3. prigovor: Božja je pravednost od vječnosti prema vječnoj volji i naumu, i u tome ponajprije pravednost stoji. Premda prema učinku nije od vječnosti, jer ništa nije Bogu suvječno.

Odgovor na 4. prigovor: radnje koje pripadaju čovjeku prema samome sebi dostatno se ispravljaju ispravljenim strastima po drugim moralnim krepostima. No radnje koje su prema drugome trebaju posebno ispravljanje, ne samo po usporedbi s djelatnikom, nego također po usporedbi s onim prema kojemu jesu. I zato je oko njih posebna krepost, a to je pravednost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.