Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 58, a. 1

Što je pravednost

Prigovor 1. Čini se da pravnici neprikladno definiraju da je „pravednost stalna i trajna volja koja svakome daje njegovo pravo“. „Pravednost je naime“, prema Filozofu u V. Ethic., „habitus po kojemu su neki djelatnici onoga što je pravedno i po kojemu djeluju i hoće pravedno“. No volja označava moć ili također čin. Dakle, neprikladno se veli da je pravednost volja.

Prigovor 2. Nadalje, ispravnost volje nije volja; inače, kada bi volja bila svoja ispravnost, slijedilo bi da nijedna volja ne bi bila izopačena. No prema Anselmu u knjizi De veritate, pravednost je ispravnost. Dakle, pravednost nije volja.

Prigovor 3. Nadalje, samo je Božja volja vječna [trajna]. Ako je dakle pravednost trajna volja, samo će u Bogu biti pravednost.

Prigovor 4. Nadalje, sve što je trajno jest stalno, jer je nepromjenjivo. Suvišno se dakle oboje stavlja u definiciju pravednosti, i trajno i stalno.

Prigovor 5. Nadalje, dati pravo svakome pripada vladaru. Ako dakle pravednost daje svakome njegovo pravo, slijedit će da pravednost nije nigdje doli u vladaru. Što je neprikladno.

Prigovor 6. Nadalje, Augustin veli u knjizi De moribus Eccles. da je „pravednost ljubav koja služi samo Bogu“. Ne daje dakle svakome što je njegovo.

Odgovaram: navedena je definicija pravednosti prikladna ako se ispravno shvati. Budući naime da je svaka krepost habitus koji je počelo dobra čina, nužno je da se krepost definira po dobru činu oko vlastite tvari kreposti. Pravednost je pak oko onoga što se odnosi na drugoga kao oko vlastite tvari, kako će se dolje pokazati. I zato se čin pravednosti po usporedbi s vlastitom tvari i objektom dotiče kada se veli: „svakome njegovo pravo dajući“, jer, kako Izidor veli u knjizi Etymol., pravedan se naziva zato što čuva pravo. Da bi pak neki čin oko bilo koje tvari bio kreposan, traži se da bude dragovoljan i da bude postojan i čvrst, jer Filozof veli u II. Ethic. da se za čin kreposti traži ponajprije da djeluje znajući, drugo pak da odabire i radi dužne svrhe, treće da nepokolebljivo djeluje. Prvo pak od toga uključuje se u drugome, jer ono što se čini iz neznanja jest nedragovoljno, kako se veli u III. Ethic. I zato se u definiciji pravednosti prvo stavlja volja, da se pokaže kako čin pravednosti mora biti dragovoljan. Dodaje se pak o stalnosti i trajnosti da se označi čvrstoća čina. I zato je navedena definicija potpuna definicija pravednosti, osim što se čin stavlja umjesto habitusa, koji se po činu specificira; habitus se naime izriče prema činu. I ako bi netko htio svesti na dužni oblik definicije, mogao bi ovako reći: da je pravednost habitus prema kojemu netko stalnom i trajnom voljom daje svakome njegovo pravo. I to je gotovo ista definicija s onom koju Filozof postavlja u V. Ethic., govoreći da je „pravednost habitus prema kojemu se netko naziva djelatnim prema izboru onoga što je pravedno“.

Odgovor na 1. prigovor: volja ovdje imenuje čin, a ne moć. Uobičajeno je pak da se kod pisaca habitusi definiraju po činima, kao što Augustin veli na Iv da je vjera vjerovati ono što ne vidiš.

Odgovor na 2. prigovor: niti je pravednost bitno ispravnost, nego samo uzročno; ona je naime habitus prema kojemu netko ispravno djeluje i hoće.

Odgovor na 3. prigovor: volja se može nazvati trajnom na dva načina: na jedan način sa strane samoga čina, koji trajno traje; i tako je samo Božja volja trajna. Na drugi način sa strane objekta, jer naime netko hoće trajno činiti nešto. I to se traži za pojam pravednosti. Ne dostaje naime za pojam pravednosti da netko hoće za jedan čas u nekom poslu očuvati pravednost, jer se jedva nalazi netko tko bi htio u svemu nepravedno postupati, nego se traži da čovjek ima volju trajno i u svemu čuvati pravednost.

Odgovor na 4. prigovor: jer se trajno ne uzima prema trajnom trajanju čina volje, ne dodaje se suvišno stalno; da kao što se time što se veli trajna volja označava da netko ima u naumu trajno čuvati pravednost, tako se također time što se veli stalna označava da u tome naumu čvrsto ustraje.

Odgovor na 5. prigovor: sudac daje što je čije na način onoga koji zapovijeda i usmjerava, jer sudac je utjelovljeno pravedno, a vladar je čuvar pravednoga, kako se veli u V. Ethic. No podanici daju što je čije svakome na način izvršenja.

Odgovor na 6. prigovor: kao što se u ljubavi prema Bogu uključuje ljubav prema bližnjemu, kako je gore rečeno, tako se također u tome što čovjek služi Bogu uključuje da svakome dade što duguje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.