Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 53, a. 4

O nepromišljenosti

Prigovor 1. Čini se da nepromišljenost nije poseban grijeh sadržan pod nerazboritošću. Božanski nas naime zakon ni na koji grijeh ne navodi, prema onome iz Psaltira: „zakon je Gospodnji neokaljan“. Navodi nas pak na nerazmatranje, prema onome iz Mt 10: „ne mislite kako ćete ili što ćete govoriti“. Dakle, nepromišljenost nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, tko se god savjetuje, treba mnogo toga razmotriti. No po nedostatku savjeta biva prenagljenost; i posljedično iz nedostatka razmatranja. Dakle, prenagljenost se sadrži pod nepromišljenošću. Nije dakle nepromišljenost poseban grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, razboritost se sastoji u činima djelatnoga razuma, a to su savjetovati se, suditi o onome o čemu se savjetovalo, i zapovijedati. No razmatrati prethodi svim tim činima, jer pripada također i motrilačkomu razumu. Dakle, nepromišljenost nije poseban grijeh sadržan pod nerazboritošću.

Naprotiv, kaže se u Izr 4: „oči tvoje neka gledaju pravo, i vjeđe tvoje neka prethode koracima tvojim“, što pripada razboritosti. No protivno se tome čini po nepromišljenosti. Dakle, nepromišljenost je poseban grijeh sadržan pod nerazboritošću.

Odgovaram: razmatranje uključuje čin uma koji motri istinu stvari. Kao što pak istraživanje pripada razumu, tako sud pripada umu; odatle se i u motrilačkome dokazna znanost naziva sudećom, utoliko što se svođenjem na prva umna načela sudi o istini istraženoga. I stoga razmatranje ponajviše pripada sudu. Odatle i nedostatak ispravnoga suda pripada mani nepromišljenosti, prema tome naime što netko u ispravnu suđenju zakazuje iz toga što prezire ili zanemaruje paziti na ono iz čega proizlazi ispravan sud. Odatle je bjelodano da je nepromišljenost grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: Gospodin ne zabranjuje razmatrati ono što valja činiti ili govoriti kada čovjek ima priliku. Nego daje pouzdanje učenicima u navedenim riječima kako bi, kad im ponestane prilike ili zbog nevještosti ili jer su iznenada zatečeni, u samome božanskom savjetu imali pouzdanje; jer „kada ne znamo što nam valja činiti, samo nam ovo preostaje: da svoje oči upravimo k Bogu“, kako se kaže u 2 Ljet 20. Inače, kad bi čovjek propustio činiti što može, očekujući samo božansku pomoć, činilo bi se da iskušava Boga.

Odgovor na 2. prigovor: čitavo razmatranje onoga na što se u savjetu pazi usmjeruje se na to da se ispravno sudi, i stoga se razmatranje u sudu dovršava. Odatle se također nepromišljenost ponajviše protivi ispravnosti suda.

Odgovor na 3. prigovor: nepromišljenost se ovdje uzima prema određenoj građi, to jest prema ljudskim djelatnim stvarima, u kojima na više toga valja paziti radi ispravna suđenja nego i u motrilačkima; jer djelovanja su u pojedinostima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.