Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 53, a. 3

O prenagljenosti ili lakomislenosti

Prigovor 1. Čini se da prenagljenost nije grijeh sadržan pod nerazboritošću. Nerazboritost se naime protivi kreposti razboritosti. No prenagljenost se protivi daru savjeta; Grgur naime kaže, u II. Moralia, da se dar savjeta daje protiv prenagljenosti. Dakle, prenagljenost nije grijeh sadržan pod nerazboritošću.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da prenagljenost pripada lakomislenosti. No lakomislenost uključuje preuzetnost, koja pripada oholosti. Dakle, prenagljenost nije mana sadržana pod nerazboritošću.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da prenagljenost uključuje određenu neurednu žurbu. No u savjetovanju grijeh ne nastaje samo time što je netko nagao, nego također i ako je prespor, tako da prođe pogodna prilika za djelo; i također prema neredima drugih okolnosti, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, ne treba se prenagljenost više postaviti kao grijeh sadržan pod nerazboritošću nego sporost, ili nešto drugo takvo što pripada neredu savjeta.

Naprotiv, kaže se u Izr 4: „put je bezbožnika mračan, ne znaju gdje posrću“. Mrak pak puta bezbožnosti pripada nerazboritosti. Dakle, posrnuti, ili prenagliti se, pripada nerazboritosti.

Odgovaram: prenagljenost se u činima duše naziva preneseno prema sličnosti uzetoj od tjelesnoga gibanja. Kaže se pak da se prema tjelesnom gibanju strmoglavljuje ono što s višega u najniže dospijeva prema određenom naletu vlastitoga gibanja ili nekoga koji gura, ne kročeći uredno po stupnjevima. Vrhunac je pak duše sam razum. Najniže je pak djelovanje koje se vrši po tijelu. Srednji su pak stupnjevi, po kojima treba uredno silaziti: pamćenje prošloga, shvaćanje sadašnjega, oštroumnost u razmatranju budućih događaja, rasuđivanje koje uspoređuje jedno s drugim, poučljivost po kojoj tko pristaje uz mišljenja starijih; po kojim uistinu stupnjevima netko uredno silazi ispravno se savjetujući. Ako pak tko poleti na djelovanje po naletu volje ili strasti, preskočivši takve stupnjeve, bit će prenagljenost. Budući da dakle nered savjeta pripada nerazboritosti, bjelodano je da se mana prenagljenosti sadrži pod nerazboritošću.

Odgovor na 1. prigovor: ispravnost savjeta pripada daru savjeta i kreposti razboritosti, premda na različit način, kako je gore rečeno. I stoga se prenagljenost oboma protivi.

Odgovor na 2. prigovor: za ono se kaže da biva lakomisleno što se ne ravna razumom. Što se uistinu može dogoditi dvostruko. Na jedan način, iz naleta volje ili strasti. Na drugi način, iz prijezira pravila koje usmjerava; i to vlastito uključuje lakomislenost. Odatle se čini da proizlazi iz korijena oholosti, koja odbija biti podložna tuđemu pravilu. Prenagljenost se pak odnosi na oboje. Odatle se lakomislenost sadrži pod prenagljenošću, premda prenagljenost više gleda na prvo.

Odgovor na 3. prigovor: u istraživanju savjeta valja razmotriti mnoge pojedinosti, i stoga Filozof kaže, u VI. Ethic.: „treba se savjetovati polako“. Odatle se prenagljenost izravnije protivi ispravnosti savjeta nego prekomjerna sporost, koja ima određenu sličnost s ispravnim savjetom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.