II-II, q. 53, a. 2
Je li poseban grijeh
Prigovor 1. Čini se da nerazboritost nije poseban grijeh. Tko god naime griješi, radi protiv ispravnoga razuma, koji je razboritost. No nerazboritost se sastoji u tome što netko radi protiv razboritosti, kako je rečeno. Dakle, nerazboritost nije poseban grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, razboritost je srodnija moralnim činima nego znanost. No neznanje, koje se protivi znanosti, stavlja se među opće uzroke grijeha. Dakle, mnogo više nerazboritost.
Prigovor 3. Nadalje, grijesi nastaju iz toga što se kvare okolnosti kreposti, odatle i Dionizije kaže, u 4. pogl. De divinis nominibus, da „zlo nastaje iz pojedinačnih nedostataka“. No mnogo se toga traži za razboritost, kao razum, um, poučljivost i ostalo što je gore navedeno. Dakle, mnoge su vrste nerazboritosti. Dakle, nije poseban grijeh.
Naprotiv, nerazboritost je suprotna razboritosti, kako je rečeno. No razboritost je jedna posebna krepost. Dakle, nerazboritost je jedna posebna mana.
Odgovaram: neka se mana ili grijeh može nazvati općim dvostruko: na jedan način, apsolutno, zato naime što je opći s obzirom na sve grijehe; na drugi način, jer je opći s obzirom na neke mane koje su njegove vrste. Na prvi se pak način neka mana može nazvati općom dvostruko. Na jedan način, po biti, zato naime što se izriče o svim grijesima. I na taj način nerazboritost nije opći grijeh, kao što ni razboritost nije opća krepost, budući da se bave posebnim činima, naime samim činima razuma. Na drugi način, po sudioništvu. I na taj je način nerazboritost opći grijeh. Kao što se naime u razboritosti na neki način sudjeluje u svim krepostima, utoliko što ih ona usmjerava, tako i u nerazboritosti u svim manama i grijesima; nijedan se naime grijeh ne može dogoditi osim ako postoji nedostatak u nekome činu razuma koji usmjerava, što pripada nerazboritosti. Ako se pak grijeh naziva općim ne jednostavno, nego prema nekome rodu, zato naime što pod sobom sadrži mnoge vrste; tako je nerazboritost opći grijeh. Sadrži naime pod sobom različite vrste trostruko. Na jedan uistinu način, po opreci prema različitim subjektivnim dijelovima razboritosti. Kao što se naime razboritost dijeli na monastičku, koja upravlja pojedincem, i na druge vrste razboritosti koje upravljaju mnoštvom, kako je gore navedeno; tako također i nerazboritost. Na drugi način, prema kao potencijalnim dijelovima razboritosti, koji su pridružene kreposti, a uzimaju se prema različitim činima razuma. I na taj način, što se tiče nedostatka savjeta, oko kojega je eubulija, vrsta je nerazboritosti prenagljenost ili lakomislenost. Što se pak tiče nedostatka suda, oko kojega su rasuđivanje i mudro prosuđivanje, jest nepromišljenost. Što se pak tiče same zapovijedi, koja je vlastiti čin razboritosti, jesu nestalnost i nemar. Na treći se način mogu uzeti po opreci prema onome što se traži za razboritost, a što su kao sastavni dijelovi razboritosti. No jer se sve to usmjeruje na usmjeravanje navedenih triju činâ razuma, odatle je to da se svi suprotni nedostaci svode na četiri navedena dijela. Kao što se neoprez i neobzirnost uključuju pod nepromišljenošću. To pak što netko zaostaje u poučljivosti ili pamćenju ili razumu, pripada prenagljenosti. Neprovidnost pak i nedostatak shvaćanja i oštroumnosti pripadaju nemaru i nestalnosti.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od općenitosti koja je prema sudioništvu.
Odgovor na 2. prigovor: jer je znanost više udaljena od moralnih stvari nego razboritost prema vlastitoj naravi obiju, odatle je to da neznanje nema po sebi narav moralnoga grijeha, nego samo po razlogu prethodnoga nemara ili posljedičnoga učinka. I poradi toga stavlja se među opće uzroke grijeha. No nerazboritost prema vlastitoj naravi uključuje moralnu manu. I stoga se radije može postaviti kao poseban grijeh.
Odgovor na 3. prigovor: kada kvarenje različitih okolnosti ima isti poticaj, ne čini se vrsta grijeha različitom; kao što je iste vrste grijeh da netko uzme tuđe gdje ne treba i kada ne treba. No ako bi bili različiti poticaji, tada bi bile različite vrste; na primjer ako bi jedan uzeo odakle ne bi trebao da nanese nepravdu svetomu mjestu, što bi činilo vrstu svetogrđa; a drugi kada ne treba samo zbog prekomjerne težnje za posjedovanjem, što bi bila obična lakomost. I stoga nedostaci onoga što se traži za razboritost ne čine vrste različitima osim utoliko ukoliko se usmjeruju na različite čine razuma, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.