II-II, q. 53, a. 1
O nerazboritosti: je li grijeh
Prigovor 1. Čini se da nerazboritost nije grijeh. Svaki je naime grijeh voljan, kako Augustin kaže. No nerazboritost nije nešto voljno; nitko naime ne želi biti nerazborit. Dakle, nerazboritost nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nijedan se grijeh ne rađa s čovjekom osim istočnoga. No nerazboritost se rađa s čovjekom, odatle su i mladi nerazboriti. Niti je istočni grijeh, koji se protivi izvornoj pravednosti. Dakle, nerazboritost nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, svaki se grijeh po pokori uklanja. No nerazboritost se ne uklanja po pokori. Dakle, nerazboritost nije grijeh.
Naprotiv, duhovno se blago milosti ne oduzima osim po grijehu. Oduzima se pak po nerazboritosti, prema onome iz Izr 21: „poželjno blago i ulje u stanu je pravednika, a nerazborit će ga čovjek rasuti“.
Odgovaram: nerazboritost se može uzeti dvostruko: na jedan način, lišavajuće; na drugi način, oprečno. Niječno pak ne naziva se vlastito, tako naime da bi uključivala samo pomanjkanje razboritosti, što može biti bez grijeha. Lišavajuće se uistinu nerazboritost naziva utoliko ukoliko tko nema razboritost koju je stvoren i dužan imati. I prema tome nerazboritost je grijeh po razlogu nemara, kojim tko ne unosi nastojanje radi posjedovanja razboritosti. Oprečno se pak uzima nerazboritost prema tome što se razum na protivan način kreće ili djeluje s obzirom na razboritost. Na primjer, ako ispravan razum razboritosti djeluje savjetujući se, nerazborit savjet prezire, i tako o drugome što valja u činu razborita čovjeka opsluživati. I na taj način nerazboritost je grijeh prema vlastitoj naravi razboritosti. Ne može se naime to dogoditi da čovjek radi protiv razboritosti osim odvraćajući se od pravila po kojima se razum razboritosti uspravlja. Odatle ako se to dogodi po odvraćanju od božanskih pravila, smrtni je grijeh; na primjer kada tko kao prezirući i odbacujući božanske pouke prenagljeno djeluje. Ako pak mimo njih djeluje bez prijezira, i bez štete za ono što je od nužnosti spasenja, laki je grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: nakaznost nerazboritosti nitko ne želi, no čin nerazboritosti želi lakomislenik, koji želi prenagljeno djelovati. Odatle i Filozof kaže, u VI. Ethic., da se „onaj tko oko razboritosti griješi hotimično manje prihvaća“.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od nerazboritosti prema tome kako se uzima niječno. Valja ipak znati da se pomanjkanje razboritosti i bilo koje kreposti uključuje u pomanjkanju izvorne pravednosti, koja je čitavu dušu usavršavala. I prema tome svi se ti nedostaci kreposti mogu svesti na istočni grijeh.
Odgovor na 3. prigovor: po pokori se obnavlja ulivena razboritost, i tako prestaje pomanjkanje te razboritosti. Ne obnavlja se ipak stečena razboritost što se tiče habitusa, no uklanja se protivni čin, u kojemu se vlastito sastoji grijeh nerazboritosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.