II-II, q. 47, a. 8
Je li zapovijedati njezin vlastiti čin
Prigovor 1. Čini se da zapovijedati nije glavni čin razboritosti. Zapovijedati naime pripada dobrima koja valja činiti. No Augustin, u XIV. De Trinitate, postavlja kao čin razboritosti čuvati se od zasjeda. Dakle, zapovijedati nije glavni čin razboritosti.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže, u VI. Ethic., da se „čini razboritu čovjeku svojstveno dobro se savjetovati“. No drugi se čin čini biti savjetovati se, a drugi zapovijedati, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, glavni čin razboritosti nije zapovijedati.
Prigovor 3. Nadalje, zapovijedati, ili nalagati, čini se pripadati volji, čiji je objekt cilj i koja pokreće druge duševne moći. No razboritost nije u volji, nego u razumu. Dakle, čin razboritosti nije zapovijedati.
Naprotiv, Filozof kaže, u VI. Ethic., da je razboritost zapovjedna.
Odgovaram: razboritost je ispravan razum onoga što valja činiti, kako je gore rečeno. Odatle treba da onaj bude poglaviti čin razboritosti koji je poglaviti čin razuma onoga što valja činiti. Čija su uistinu tri čina. Od kojih je prvi savjetovati se, što pripada pronalaženju, jer savjetovati se znači tražiti, kako je gore navedeno. Drugi je čin suditi o pronađenome, i ovdje se zaustavlja motrilački razum. No djelatni razum, koji se usmjeruje na djelo, postupa dalje, i njegov je treći čin zapovijedati, koji se čin uistinu sastoji u primjeni onoga o čemu se savjetovalo i sudilo na djelovanje. I jer je taj čin bliži cilju djelatnoga razuma, odatle je to da je to glavni čin djelatnoga razuma, i posljedično razboritosti. I tomu je znak to što se savršenost umijeća sastoji u suđenju, a ne u zapovijedanju. Stoga se boljim obrtnikom smatra onaj koji hotimično griješi u umijeću, kao onaj koji ima ispravan sud, nego onaj koji griješi nehotice, što se čini biti iz nedostatka suda. No u razboritosti je obrnuto, kako se kaže u VI. Ethic.; nerazboritiji je naime onaj tko hotimično griješi, kao manjkav u glavnome činu razboritosti, a to je zapovijedati, nego onaj koji griješi nehotice.
Odgovor na 1. prigovor: čin zapovijedanja proteže se i na posezanje za dobrima i na izbjegavanje zala. Pa ipak čuvati se od zasjeda Augustin nije pripisao razboritosti kao njezin glavni čin, nego zato što taj čin razboritosti ne ostaje u domovini.
Odgovor na 2. prigovor: dobrota se savjeta traži kako bi se ono što je dobro pronađeno primijenilo na djelo. I stoga zapovijedati pripada razboritosti, koja se dobro savjetuje.
Odgovor na 3. prigovor: pokretati apsolutno pripada volji. No zapovijedati uključuje pokretanje s određenim uređivanjem. I stoga je čin razuma, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.