II-II, q. 47, a. 6
Određuje li cilj moralnim krepostima
Prigovor 1. Čini se da razboritost postavlja cilj moralnim krepostima. Budući naime da je razboritost u razumu, a moralna krepost u težbenoj moći, čini se da se razboritost tako odnosi prema moralnoj kreposti kao razum prema težbenoj moći. No razum postavlja cilj težbenoj moći. Dakle, razboritost postavlja cilj moralnim krepostima.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek nadilazi nerazumne stvari prema razumu, no prema drugome s njima ima zajedničko. Tako se dakle odnose drugi dijelovi čovjeka prema razumu kao što se nerazumna stvorenja odnose prema čovjeku. No čovjek je cilj nerazumnih stvorenja, kako se kaže u I. Polit.; dakle, svi se drugi dijelovi čovjeka usmjeruju prema razumu kao prema cilju. No razboritost je ispravan razum onoga što valja činiti, kako je rečeno. Dakle, sve što valja činiti usmjeruje se prema razboritosti kao prema cilju. Ona dakle postavlja cilj svim moralnim krepostima.
Prigovor 3. Nadalje, vlastito je one kreposti ili umijeća ili moći kojoj pripada cilj da nalaže drugim krepostima ili umijećima kojima pripada ono što vodi k cilju. No razboritost upravlja drugim moralnim krepostima i nalaže im. Dakle, ona im postavlja cilj.
Naprotiv, Filozof kaže, u VI. Ethic., da „moralna krepost čini ispravnom nakanu cilja, a razboritost ono što vodi k njemu“. Dakle, razboritosti ne pripada postavljati cilj moralnim krepostima, nego samo upravljati onim što vodi k cilju.
Odgovaram: cilj je moralnih kreposti ljudsko dobro. Dobro pak ljudske duše jest biti prema razumu, kako je očito po Dioniziju, u 4. pogl. De divinis nominibus. Odatle je nužno da ciljevi moralnih kreposti prethodno postoje u razumu. Kao što pak u motrilačkome razumu postoje neke stvari kao po naravi poznate, kojih je spoznaja um; a neke koje po njima postaju poznate, naime zaključci, kojih je spoznaja znanost; tako u djelatnome razumu prethodno postoje neke stvari kao po naravi poznata načela, a takve su stvari ciljevi moralnih kreposti, jer se cilj odnosi u onome što valja činiti kao načelo u motrilačkome, kako je gore navedeno; i neke su stvari u djelatnome razumu kao zaključci, a takve su stvari ono što vodi k cilju, do čega dolazimo iz samih ciljeva. I o tome je razboritost, koja primjenjuje opća načela na pojedinačne zaključke onoga što valja činiti. I stoga razboritosti ne pripada postavljati cilj moralnim krepostima, nego samo upravljati onim što vodi k cilju.
Odgovor na 1. prigovor: moralnim krepostima postavlja cilj naravni razum koji se naziva sindereza, kako je navedeno u prvome dijelu, a ne razboritost, zbog već rečenoga razloga.
Odgovor na 2. prigovor: i po tome je također očit odgovor na drugi prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: cilj ne pripada moralnim krepostima kao da one same postavljaju cilj, nego zato što teže k cilju koji je postavio naravni razum. U čemu im pomaže razboritost, koja im pripravlja put, uređujući ono što vodi k cilju. Odatle preostaje da je razboritost plemenitija od moralnih kreposti i da ih pokreće. No sindereza pokreće razboritost, kao što um načelâ pokreće znanost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.