II-II, q. 47, a. 5
Je li posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da razboritost nije posebna krepost. Nijedna se naime posebna krepost ne stavlja u opću definiciju kreposti. No razboritost se stavlja u opću definiciju kreposti, jer se u II. Ethic. definira krepost kao „izborni habitus koji se nalazi u sredini određenoj razborom s obzirom na nas, kako će mudar odrediti“; ispravan se pak razum razumijeva prema razboritosti, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, razboritost nije posebna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže, u VI. Ethic., da „moralna krepost čini da se ispravno ostvaruje cilj, a razboritost ono što vodi k cilju“. No u svakoj kreposti treba nešto činiti radi cilja. Dakle, razboritost je u svakoj kreposti. Nije dakle posebna krepost.
Prigovor 3. Nadalje, posebna krepost ima poseban objekt. No razboritost nema poseban objekt; ona je naime ispravan razum onoga što valja činiti, kako se kaže u VI. Ethic.; a ono što valja činiti jesu sva djela kreposti. Dakle, razboritost nije posebna krepost.
Naprotiv, sudiijeli se i pribraja drugim krepostima, kaže se naime u Mudr 8: „trijeznosti i razboritosti uči, pravednosti i kreposti“.
Odgovaram: budući da čini i habitusi primaju vrstu iz objekata, kako je očito iz gore rečenoga, nužno je da habitus kojemu odgovara poseban objekt od drugih različit bude poseban habitus, i ako je dobar, da bude posebna krepost. Posebnim se pak objekt naziva ne prema tvarnom razmatranju njega samoga, nego radije prema formalnomu razlogu, kako je očito iz gore rečenoga; naime, jedna te ista stvar potpada pod čin različitih habitusa, i također različitih moći, prema različitim razlozima. Veća se pak različitost objekta zahtijeva za različitost moći nego za različitost habitusa, budući da se više habitusa nalazi u jednoj moći, kako je gore rečeno. Različitost dakle formalnoga razloga objekta koja čini različitom moć, mnogo više čini različitim habitus. Tako dakle valja reći da budući da je razboritost u razumu, kako je rečeno, razlikuje se uistinu od drugih umnih kreposti prema tvarnoj različitosti objekata. Naime, mudrost, znanje i razum bave se nužnim stvarima; umijeće pak i razboritost promjenjivim stvarima; no umijeće stvarima koje se mogu načiniti, koje se naime uspostavljaju u vanjskoj tvari, kao kuća, nož i slično; razboritost je pak oko onoga što valja činiti, a što se uistinu sastoji u samome djelatniku, kako je gore navedeno. No od moralnih se kreposti razboritost razlikuje prema formalnomu razlogu koji razlikuje moći, naime umne, u kojoj je razboritost, i težbene, u kojoj je moralna krepost. Odatle je bjelodano da je razboritost posebna krepost, različita od svih drugih kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: ona se definicija ne daje o kreposti općenito, nego o moralnoj kreposti. U čiju se definiciju prikladno stavlja umna krepost koja s njome ima zajedničko u tvari, naime razboritost; jer kao što je subjekt moralne kreposti nešto što sudjeluje u razumu, tako moralna krepost ima narav kreposti utoliko ukoliko sudjeluje u umnoj kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: iz toga razloga proizlazi da razboritost pomaže svim krepostima i u svima djeluje. No to ne dostaje za pokazivanje da nije posebna krepost, jer ništa ne pripriječuje da u nekome rodu postoji neka vrsta koja na neki način djeluje u svim vrstama istoga roda, kao što sunce na neki način utječe na sva tijela.
Odgovor na 3. prigovor: ono što valja činiti jest uistinu tvar razboritosti prema tome što je objekt razuma, naime pod vidom istinitoga. Tvar je pak moralnih kreposti prema tome što je objekt težbene moći, naime pod vidom dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.