II-II, q. 47, a. 2
Ako je u razumu, je li samo u praktičnom ili također u spekulativnom
Prigovor 1. Čini se da razboritost ne pripada samo djelatnomu razumu, nego i motrilačkomu. Kaže se naime u Izr 10: „mudrost je čovjeku razboritost“. No mudrost se poglavitije sastoji u motrenju. Dakle, i razboritost.
Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije kaže, u I. De officiis: „razboritost se bavi istraživanjem istine i ulijeva čežnju za punijim znanjem“. No to pripada motrilačkomu razumu. Dakle, razboritost se sastoji također i u motrilačkome razumu.
Prigovor 3. Nadalje, u isti dio duše Filozof stavlja umijeće i razboritost, kako je očito u VI. Ethic. No umijeće se ne nalazi samo kao djelatno, nego i motrilačko, kako je očito u slobodnim umijećima. Dakle, i razboritost se nalazi i kao djelatna i motrilačka.
Naprotiv, Filozof kaže, u VI. Ethic., da je razboritost ispravan razum onoga što valja činiti. No to ne pripada osim djelatnomu razumu. Dakle, razboritost nije osim u djelatnome razumu.
Odgovaram: kako Filozof kaže, u VI. Ethic., „razboritu je čovjeku svojstveno moći se dobro savjetovati“. Savjetovanje je pak o onome što mi imamo činiti u usmjerenosti prema nekome cilju. Razum pak onoga što valja činiti radi cilja jest djelatni razum. Odatle je bjelodano da razboritost ne postoji osim u djelatnome razumu.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, mudrost razmatra najviši uzrok jednostavno. Odatle razmatranje najvišega uzroka u bilo kojem rodu pripada mudrosti u tome rodu. U rodu pak ljudskih čina najviši je uzrok cilj zajednički čitavomu ljudskome životu. I taj cilj namjerava razboritost; Filozof naime kaže, u VI. Ethic., da kao što se onaj tko dobro zaključuje za neki pojedinačni cilj, na primjer za pobjedu, naziva razboritim ne jednostavno, nego u tome rodu, naime u ratnim stvarima; tako se onaj tko dobro zaključuje za čitav dobar život naziva razboritim jednostavno. Odatle je bjelodano da je razboritost mudrost u ljudskim stvarima, no ne mudrost jednostavno, jer nije oko najvišega uzroka jednostavno; ona je naime oko ljudskoga dobra, a čovjek nije najbolje od onoga što postoji. I stoga se znakovito kaže da je razboritost mudrost čovjeku, no ne mudrost jednostavno.
Odgovor na 2. prigovor: Ambrozije, a također i Tulije, naziv razboritosti uzimaju šire za svaku ljudsku spoznaju, kako motrilačku tako i djelatnu. Premda se može reći da sam čin motrilačkoga razuma, prema tome što je voljan, potpada pod izbor i savjet što se tiče svojega izvršavanja, i posljedično potpada pod usmjeravanje razboritosti. No što se tiče svoje vrste, prema tome kako se uspoređuje s objektom, što je nužna istina, ne potpada pod savjet niti pod razboritost.
Odgovor na 3. prigovor: svaka primjena ispravnoga razuma na nešto što se može načiniti pripada umijeću. No razboritosti ne pripada osim primjena ispravnoga razuma na ono o čemu je savjetovanje. A takve su stvari one u kojima nisu određeni putovi prispijeća k cilju, kako se kaže u III. Ethic. Budući da dakle motrilački razum nešto pravi, na primjer silogizam, tvrdnju i drugo takvo, u čemu se postupa prema sigurnim i određenim putovima; odatle je to da se s obzirom na to može očuvati narav umijeća, no ne i narav razboritosti. I stoga se nalazi neko motrilačko umijeće, no ne i neka motrilačka razboritost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.