II-II, q. 47, a. 1
Je li razboritost u volji ili u razumu
Prigovor 1. Čini se da razboritost nije u spoznajnoj moći, nego u težbenoj. Augustin naime kaže, u knjizi De moribus Ecclesiae: „razboritost je ljubav koja oštroumno bira ono po čemu joj se pomaže od onoga po čemu joj se priječi“. No ljubav nije u spoznajnoj, nego u težbenoj. Dakle, razboritost je u težbenoj moći.
Prigovor 2. Nadalje, kako je očito iz navedene definicije, razboritosti pripada oštroumno birati. No izbor je čin težbene moći, kako je gore navedeno. Dakle, razboritost nije u spoznajnoj moći, nego u težbenoj.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže, u VI. Ethic., da je „u umijeću uistinu onaj koji hotimično griješi poželjniji, no oko razboritosti manje, kao i oko kreposti“. No moralne kreposti, o kojima ondje govori, nalaze se u težbenom dijelu, a umijeće u razumu. Dakle, razboritost je više u težbenom dijelu nego u razumu.
Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „razboritost je spoznaja stvari koje valja željeti i onih koje valja izbjegavati“.
Odgovaram: kako Izidor kaže, u knjizi Etymologiae: „razborit (prudens) se naziva kao onaj koji gleda unaprijed (porro videns); pronicav je naime i vidi ishode neizvjesnosti“. Gledanje pak ne pripada težbenoj moći, nego spoznajnoj. Odatle je bjelodano da razboritost izravno pripada spoznajnoj moći. Ne pak osjetilnoj moći, jer se po njoj spoznaje samo ono što je pri ruci i što se osjetilima nudi. Spoznavati pak buduće iz sadašnjih ili prošlih stvari, što pripada razboritosti, vlastito je razumu, jer se to vrši po određenom uspoređivanju. Odatle preostaje da je razboritost vlastito u razumu.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, volja pokreće sve moći na njihove čine. Prvi je pak čin težbene moći ljubav, kako je gore rečeno. Tako se dakle za razboritost kaže da je ljubav ne uistinu bitno, nego utoliko ukoliko ljubav pokreće na čin razboritosti. Odatle i poslije Augustin dodaje da je „razboritost ljubav koja dobro luči ono čime joj se pomaže u težnji k Bogu od onoga čime se može zapriječiti“. Kaže se pak da ljubav luči, utoliko što pokreće razum na lučenje.
Odgovor na 2. prigovor: razborit čovjek razmatra ono što je daleko utoliko ukoliko se usmjeruje na pomaganje ili sprječavanje onoga što sada valja činiti. Odatle je očito da se ono što razmatra razboritost usmjeruje prema drugome kao prema cilju. O onome pak što vodi k cilju jest savjetovanje u razumu i izbor u težnji. Od kojih dvaju savjetovanje vlastitije pripada razboritosti; Filozof naime kaže, u VI. Ethic., da je razborit onaj koji se dobro savjetuje. No jer izbor pretpostavlja savjetovanje, on je naime težnja za onim o čemu se prethodno savjetovalo, kako se kaže u III. Ethic.; stoga se također birati može pripisati razboritosti posljedično, utoliko naime što izbor po savjetu usmjeruje.
Odgovor na 3. prigovor: hvala razboritosti ne sastoji se u samome razmatranju, nego u primjeni na djelo, što je cilj djelatnoga razuma. I stoga ako se u tome dogodi nedostatak, to se ponajviše protivi razboritosti; jer kao što je cilj najvažniji u svakoj stvari, tako je i nedostatak koji je oko cilja najgori. Odatle ondje Filozof dodaje da razboritost nije samo s razumom, poput umijeća; ima naime, kako je rečeno, primjenu na djelo, što biva po volji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.