Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 47, a. 15

Pripada li nam po naravi

Prigovor 1. Čini se da nam razboritost pripada po naravi. Filozof naime kaže, u VI. Ethic., da se čini kako je ono što pripada razboritosti naravno, naime rasuđivanje, mudro prosuđivanje i slično, no ne ono što pripada motrilačkoj mudrosti. No onome što je jednoga roda isti je razlog podrijetla. Dakle, i razboritost nam pripada po naravi.

Prigovor 2. Nadalje, promjena životnih dobi biva prema naravi. No razboritost slijedi životne dobi, prema onome iz Job 12: „u starcima je mudrost, i u dugu vremenu razboritost“. Dakle, razboritost je naravna.

Prigovor 3. Nadalje, razboritost više pristoji ljudskoj naravi nego naravi nerazumnih životinja. No nerazumne životinje imaju određene naravne razboritosti, kako je očito po Filozofu, u VIII. De historiis animalium. Dakle, razboritost je naravna.

Naprotiv, Filozof kaže, u II. Ethic., da „umna krepost ponajviše iz pouke ima i nastanak i porast, stoga treba iskustvo i vrijeme“. No razboritost je umna krepost, kako je gore navedeno. Dakle, razboritost nam ne pripada po naravi, nego iz pouke i iskustva.

Odgovaram: kako je očito iz navedenoga, razboritost uključuje spoznaju i općih načela i pojedinačnih čina, na koje razborit čovjek opća načela primjenjuje. Što se dakle tiče opće spoznaje, isti je razlog o razboritosti i o motrilačkoj znanosti. Zato što su prva opća načela obiju naravno poznata, kako je očito iz gore rečenoga, osim što su zajednička načela razboritosti više sunaravna čovjeku; kako naime Filozof kaže, u X. Ethic., „život koji je prema motrenju bolji je nego onaj koji je primjeren čovjeku“. No druga kasnija opća načela, bilo da su motrilačkoga bilo djelatnoga razuma, ne posjeduju se po naravi, nego po pronalaženju putem iskustva, ili po pouci. Što se pak tiče pojedinačne spoznaje onoga oko čega djelovanje postoji, valja opet razlikovati. Zato što djelovanje postoji oko nečega ili kao oko cilja, ili kao oko onoga što vodi k cilju. Ispravni su pak ciljevi ljudskoga života određeni. I stoga može postojati naravno nagnuće s obzirom na te ciljeve, kao što je gore rečeno da neki imaju iz naravne raspoloženosti određene kreposti po kojima se naginju k ispravnim ciljevima, i posljedično također imaju naravno ispravan sud o takvim ciljevima. No ono što vodi k cilju u ljudskim stvarima nije određeno, nego se višestruko razlikuje prema različitosti osoba i poslova. Odatle, jer je nagnuće naravi uvijek prema nečemu određenom, takva spoznaja ne može čovjeku pripadati naravno, premda je iz naravne raspoloženosti jedan prikladniji za rasuđivanje takvih stvari od drugoga; kao što se također događa oko zaključaka motrilačkih znanosti. Budući da dakle razboritost nije oko ciljeva, nego oko onoga što vodi k cilju, kako je gore navedeno; stoga razboritost nije naravna.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje govori o onome što pripada razboritosti prema tome kako se usmjeruje prema ciljevima; odatle je gore prethodno rekao da su načela onoga radi čega jest, to jest cilja. I poradi toga ne spominje eubuliju, koja je savjetodavna o onome što vodi k cilju.

Odgovor na 2. prigovor: razboritost se više nalazi u starcima ne samo zbog naravne raspoloženosti, pošto su se smirili pokreti osjetilnih strasti, nego i zbog dugotrajna iskustva.

Odgovor na 3. prigovor: u nerazumnim životinjama postoje određeni putovi dospijeća do cilja, odatle vidimo da sve životinje iste vrste slično djeluju. No to ne može biti u čovjeku, zbog njegova razuma, koji se, budući da je spoznajan s obzirom na opće, proteže na beskonačne pojedinačne stvari.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.