Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 47, a. 14

Nalazi li se u svim dobrima

Prigovor 1. Čini se da razboritost nije u svima koji imaju milost. Za razboritost se naime traži određena marljivost, po kojoj znaju dobro predvidjeti što valja činiti. No mnogi koji imaju milost lišeni su takve marljivosti. Dakle, nemaju svi koji imaju milost razboritost.

Prigovor 2. Nadalje, razboritim se naziva onaj koji se dobro savjetuje, kako je rečeno. No mnogi imaju milost koji nisu dobri u savjetovanju, nego nužno trebaju da se njima upravlja tuđim savjetom. Dakle, nemaju svi koji imaju milost razboritost.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže, u III. Topica, da „nije poznato da su mladi razboriti“. No mnogi mladi imaju milost. Dakle, razboritost se ne nalazi u svima koji imaju milost.

Naprotiv, nitko nema milost osim ako je krjepostan. No nitko ne može biti krjepostan osim ako ima razboritost; Grgur naime kaže, u II. Moralia, da „ostale kreposti, ako ono za čim teže razborito ne čine, kreposti nipošto ne mogu biti“. Dakle, svi koji imaju milost imaju razboritost.

Odgovaram: nužno je da kreposti budu međusobno povezane, tako da onaj tko ima jednu ima sve, kako je gore pokazano. Tko god pak ima milost, ima ljubav. Odatle je nužno da ima sve ostale kreposti. I tako, budući da je razboritost krepost, kako je pokazano, nužno je da ima razboritost.

Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je dovitljivost. Jedna uistinu koja je dostatna za ono što je od nužnosti spasenja. I takva se dovitljivost daje svima koji imaju milost, koje pomazanje poučava o svemu, kako se kaže u 1 Iv 2. Postoji pak druga, punija dovitljivost, po kojoj tko može sebi i drugima providjeti, ne samo o onome što je nužno za spasenje, nego i o svemu onome što pripada ljudskomu životu. I takva dovitljivost nije u svima koji imaju milost.

Odgovor na 2. prigovor: oni koji trebaju vodstvo tuđega savjeta barem u tome znaju sami sebi pomoći, ako imaju milost, da zatraže savjete drugih i rasude dobre savjete od loših.

Odgovor na 3. prigovor: stečena se razboritost uzrokuje iz vršenja činâ, odatle „za svoj nastanak treba iskustvo i vrijeme“, kako se kaže u II. Ethic. Odatle ne može biti u mladima niti prema habitusu niti prema činu. No ulivena se razboritost uzrokuje iz božanskoga ulijevanja. Odatle je u krštene djece koja još nemaju uporabu razuma razboritost prema habitusu, no ne prema činu, kao i u umobolnih. U onih pak koji već imaju uporabu razuma nalazi se također i prema činu što se tiče onoga što je od nužnosti spasenja; no po vježbanju zaslužuje porast dok se ne usavrši, kao i ostale kreposti. Odatle i apostol kaže, u Heb 5, da je „za savršene tvrda hrana, za one koji po navici imaju uvježbana osjetila za rasuđivanje dobra i zla“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.