Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 47, a. 11

Je li razboritost koja je s obzirom na vlastito dobro iste vrste s onom koja se proteže na opće dobro

Prigovor 1. Čini se da je razboritost koja je s obzirom na vlastito dobro iste vrste s onom koja se proteže na opće dobro. Filozof naime kaže, u VI. Ethic., da su „politika i razboritost isti habitus, no bitak im nije isti“.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže, u III. Polit., da je „ista krepost dobra čovjeka i dobra vladara“. No politika se ponajviše nalazi u vladaru, u kojemu je kao graditeljska. Budući da je dakle razboritost krepost dobra čovjeka, čini se da su razboritost i politika isti habitus.

Prigovor 3. Nadalje, ono od čega se jedno usmjeruje prema drugome ne čini različitom vrstu ili supstanciju habitusa. No vlastito dobro, koje pripada razboritosti jednostavno rečenoj, usmjeruje se prema općemu dobru, koje pripada politici. Dakle, politika i razboritost ne razlikuju se niti vrstom niti prema supstanciji habitusa.

Naprotiv, različite su znanosti: politika, koja se usmjeruje prema općemu dobru grada; ekonomika, koja je o onome što pripada općemu dobru doma ili obitelji; i monastika, koja je o onome što pripada dobru jedne osobe. Dakle, po jednakom razlogu i razboritosti jesu različite vrste prema toj različitosti građe.

Odgovaram: kako je gore rečeno, vrste se habitusâ čine različitima prema različitosti objekta koja se promatra s obzirom na njegov formalni razlog. Formalni se pak razlog svega onoga što vodi k cilju promatra sa strane cilja, kako je očito iz gore rečenoga. I stoga je nužno da se iz odnosa prema različitim ciljevima čine različitima vrste habitusa. Različiti su pak ciljevi: vlastito dobro pojedinca, dobro obitelji, te dobro grada i kraljevstva. Odatle je nužno da se i razboritosti razlikuju vrstom prema razlici tih ciljeva: tako da jedna uistinu bude razboritost jednostavno rečena, koja se usmjeruje prema vlastitomu dobru; druga pak ekonomska, koja se usmjeruje prema općemu dobru doma ili obitelji; a treća politička, koja se usmjeruje prema općemu dobru grada ili kraljevstva.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ne namjerava reći da je politika prema supstanciji habitusa isto što i bilo koja razboritost, nego razboritost koja se usmjeruje prema općemu dobru. Koja se razboritost uistinu naziva prema općoj naravi razboritosti, utoliko naime što je određeni ispravan razum onoga što valja činiti; naziva se pak političkom prema usmjerenosti prema općemu dobru.

Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof ondje kaže, „dobru čovjeku pripada moći dobro vladati i dobro se podvrgavati“. I stoga se u kreposti dobra čovjeka uključuje također i krepost vladara. No krepost vladara i podložnika razlikuje se vrstom, kao što se i krepost muža i žene razlikuje, kako se ondje kaže.

Odgovor na 3. prigovor: i različiti ciljevi od kojih se jedan usmjeruje prema drugome čine različitom vrstu habitusa, kao što se jahačko, vojničko i građansko umijeće razlikuju vrstom, premda se cilj jednoga usmjeruje prema cilju drugoga. I slično, premda se dobro pojedinca usmjeruje prema dobru mnoštva, to ipak ne priječi da takva različitost čini habituse različitima po vrsti. No iz toga slijedi da je habitus koji se usmjeruje prema konačnomu cilju glavniji, i da nalaže drugim habitusima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.