II-II, q. 47, a. 10
Proteže li se razboritost na upravljanje mnoštvom
Prigovor 1. Čini se da se razboritost ne proteže na upravljanje mnoštvom, nego samo na upravljanje samim sobom. Filozof naime kaže, u V. Ethic., da je krepost usmjerena prema općemu dobru pravednost. No razboritost se razlikuje od pravednosti. Dakle, razboritost se ne usmjeruje prema općemu dobru.
Prigovor 2. Nadalje, onaj se čini biti razborit koji samomu sebi dobro traži i ostvaruje. No često oni koji traže zajednička dobra zanemaruju svoja. Dakle, nisu razboriti.
Prigovor 3. Nadalje, razboritost se dijeli nasuprot umjerenosti i hrabrosti. No čini se da se za umjerenost i hrabrost govori samo u usporedbi s vlastitim dobrom. Dakle, također i za razboritost.
Naprotiv, Gospodin kaže, u Mt 24: „tko je, misliš, vjerni i razboriti sluga kojega postavi gospodar nad svojom obitelji?“
Odgovaram: kako Filozof kaže, u VI. Ethic., neki su postavili da se razboritost ne proteže na opće dobro, nego samo na vlastito dobro. I to stoga jer su smatrali da čovjek ne treba tražiti osim vlastito dobro. No to se mišljenje protivi ljubavi, koja ne traži što je njezino, kako se kaže u 1 Kor 13. Odatle i apostol o samome sebi kaže, u 1 Kor 10: „ne tražeći što je meni na korist, nego što je mnogima, da se spase“. Protivi se također i ispravnomu razumu, koji ovo sudi: da je opće dobro bolje od dobra jednoga. Budući da dakle razboritosti pripada ispravno se savjetovati, suditi i zapovijedati o onome po čemu se dolazi do dužnoga cilja, bjelodano je da se razboritost ne odnosi samo na privatno dobro jednoga čovjeka, nego i na opće dobro mnoštva.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje govori o moralnoj kreposti. Kao što se pak svaka moralna krepost usmjerena prema općemu dobru naziva zakonitom pravednošću, tako se razboritost usmjerena prema općemu dobru naziva političkom, tako da se politička tako odnosi prema zakonitoj pravednosti kao što se razboritost jednostavno rečena odnosi prema moralnoj kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko traži opće dobro mnoštva posljedično također traži i svoje dobro, zbog dvoga. Prvo uistinu jer vlastito dobro ne može postojati bez općega dobra ili obitelji ili grada ili kraljevstva. Odatle i Maksim Valerije kaže o drevnim Rimljanima da su „radije htjeli biti siromašni u bogatu carstvu nego bogati u siromašnu carstvu“. Drugo zato što, budući da je čovjek dio doma i grada, treba da čovjek razmatra što je za njega dobro iz toga što je razborit oko dobra mnoštva; dobro se naime raspoloženje dijela uzima prema odnosu prema cjelini; jer kako Augustin kaže, u knjizi Confessiones: „sramotan je svaki dio koji nije usklađen sa svojom cjelinom“.
Odgovor na 3. prigovor: i umjerenost i hrabrost mogu se usmjeriti prema općemu dobru, odatle se o njihovim činima daju zapovijedi zakona, kako se kaže u V. Ethic. Više ipak razboritost i pravednost, koje pripadaju razumnomu dijelu, kojemu izravno pripadaju općenite stvari, kao što osjetilnomu dijelu pripadaju pojedinačne.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.