II-II, q. 43, a. 8
Valja li zbog sablazni napustiti vremenita dobra
Prigovor 1. Čini se da vremenita dobra valja napustiti zbog sablazni. Više naime moramo ljubiti duhovno spasenje bližnjega, koje se sablaznju priječi, negoli bilo koja vremenita dobra. No ono što manje ljubimo napuštamo poradi onoga što više ljubimo. Dakle, vremenita dobra moramo radije napustiti radi izbjegavanja sablazni bližnjih.
Prigovor 2. Nadalje, prema Jeronimovu pravilu, sve što se može propustiti uz očuvanje trostruke istine, valja zbog sablazni napustiti. No vremenita se dobra mogu propustiti uz očuvanje trostruke istine. Dakle, valja ih zbog sablazni napustiti.
Prigovor 3. Nadalje, u vremenitim dobrima ništa nije nužnije od hrane. No hrana se ima propustiti zbog sablazni, prema onome iz Rim 14: „Nemoj hranom svojom upropaštavati onoga za koga je Krist umro.“ Dakle, još mnogo više sva druga vremenita dobra valja zbog sablazni napustiti.
Prigovor 4. Nadalje, vremenita dobra ni na koji prikladniji način ne možemo očuvati ili povratiti negoli po sudu. No sudovima se nije dopušteno služiti, a ponajpače sa sablazni; kaže se naime u Mt 5: „Onome koji se hoće s tobom parničiti i uzeti tvoju haljinu, podaj mu i ogrtač“; i u 1 Kor 6: „Već vam je posvema nedostatak što imate parnice među sobom. Zašto radije ne pretrpite nepravdu? Zašto radije ne podnesete štetu?“ Dakle, čini se da vremenita dobra valja zbog sablazni napustiti.
Prigovor 5. Nadalje, među svim vremenitim dobrima čini se da manje valja napuštati ona koja su pridružena duhovnima. No ona valja zbog sablazni napustiti: apostol naime, sijući duhovna dobra, nije primao vremenitu plaću, da ne bi postavio zapreku Evanđelju Kristovu, kako je bjelodano u 1 Kor 9; i iz sličnoga razloga Crkva u nekim zemljama ne ubire desetine radi izbjegavanja sablazni. Dakle, još mnogo više druga vremenita dobra valja zbog sablazni napustiti.
Naprotiv, blaženi je Toma Canterburyjski tražio natrag dobra Crkve uz sablazan kralja.
Odgovaram: glede vremenitih dobara valja razlikovati. Naime, ili su naša, ili su nam povjerena na čuvanje za druge, kao što se dobra Crkve povjeravaju glavarima, a zajednička dobra bilo kojim upraviteljima zajednice. I očuvanje takvih dobara, kao i pologa, predstoji onima kojima su povjerena po nužnosti. I stoga ih ne valja zbog sablazni napustiti, kao ni drugo što je nužno za spasenje. Vremenita pak dobra kojih smo mi gospodari napustiti, bilo udjeljujući ih ako ih uza se imamo, bilo ne tražeći ih natrag ako su kod drugih, zbog sablazni katkada doista moramo, a katkada ne. Ako naime sablazan odatle nastaje zbog neznanja ili slabosti drugih, što smo gore nazvali sablazan malenih, tada valja ili posve napustiti vremenita dobra ili drukčije sablazan utišati, naime po nekoj opomeni. Stoga Augustin kaže u knjizi De sermone Domini in monte: „Valja dati ono što ni tebi ni drugome ne škodi, koliko se po čovjeku može vjerovati. I kad uskratiš ono što traži, valja mu predočiti pravednost, i dat ćeš mu nešto bolje kada onoga koji nepravedno traži opomeneš.“ Katkada pak sablazan nastaje iz zloće, što je sablazan farizeja. I zbog onih koji tako potiču sablazni ne valja napuštati vremenita dobra, jer bi to i škodilo općem dobru, pružila bi se naime zlima prigoda za otimačinu; i škodilo bi samim otimačima, koji bi zadržavajući tuđe ostali u grijehu. Stoga Grgur kaže u Moralia: „Neke, dok nam otimaju vremenite stvari, valja samo podnositi, a nekima pak, uz očuvanje pravičnosti, valja zabraniti; ne samo sa skrbi da se naše ne oduzme, nego da otimači tuđega sami sebe ne upropaste.“
Odgovor na 1. prigovor: i time je očit odgovor na prvi prigovor.
Odgovor na 2. prigovor: kad bi se posvuda dopuštalo zlim ljudima da otimaju tuđe, to bi se izrodilo na štetu istine života i pravednosti. I stoga ne treba zbog bilo koje sablazni napuštati vremenita dobra.
Odgovor na 3. prigovor: nije nakana apostola opominjati da se hrana posve zbog sablazni napusti, jer uzimati hranu jest od nužnosti za spasenje. No takva se hrana ima zbog sablazni napustiti, prema onome iz 1 Kor 8: „Neću jesti mesa dovijeka, da brata svojega ne sablaznim.“
Odgovor na 4. prigovor: prema Augustinu u knjizi De sermone Domini in monte, onu zapovijed Gospodinovu valja razumjeti prema spremnosti duha, da naime čovjek bude pripravan prije pretrpjeti nepravdu ili štetu negoli ići na sud, ako je to korisno. Katkada ipak nije korisno, kako je rečeno. I slično valja razumjeti apostolovu riječ.
Odgovor na 5. prigovor: sablazan koju je apostol izbjegavao proistjecala je iz neznanja pogana, koji na to nisu bili navikli. I stoga se privremeno trebalo uzdržavati, kako bi se najprije poučili da je to dužno. I iz sličnoga se razloga Crkva uzdržava od ubiranja desetina u zemljama u kojima nije običaj plaćati desetinu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.