II-II, q. 43, a. 7
Valja li duhovna dobra napustiti zbog sablazni
Prigovor 1. Čini se da duhovna dobra valja napustiti zbog sablazni. Augustin naime u knjizi Contra epistolam Parmeniani poučava da gdje se strahuje od opasnosti raskola, valja prestati s kažnjavanjem grijeha. No kažnjavanje je grijeha stanovito duhovno dobro, budući da je čin pravednosti. Dakle, duhovno dobro valja napustiti zbog sablazni.
Prigovor 2. Nadalje, sveti se nauk ponajvećma čini duhovnim. No od njega valja odustati zbog sablazni, prema onome iz Mt 7: „Ne dajte svetinje psima, niti bacajte biserje svoje pred svinje, da vas ne bi okrenuvši se rastrgale.“ Dakle, duhovno dobro valja napustiti zbog sablazni.
Prigovor 3. Nadalje, bratska opomena, budući da je čin ljubavi, stanovito je duhovno dobro. No povremeno se iz ljubavi napušta radi izbjegavanja sablazni drugih, kako Augustin kaže u 1. knjizi De civitate Dei. Dakle, duhovno dobro valja napustiti zbog sablazni.
Prigovor 4. Nadalje, Jeronim kaže da zbog sablazni valja napustiti sve što se može propustiti uz očuvanje trostruke istine, naime života, pravednosti i nauka. No ispunjenje savjeta i dijeljenje milostinje višestruko se može propustiti uz očuvanje spomenute trostruke istine; inače bi uvijek sagriješili svi koji ih propuštaju. A ipak to su najveća među duhovnim djelima. Dakle, duhovna djela valja propustiti zbog sablazni.
Prigovor 5. Nadalje, izbjegavanje bilo kojega grijeha stanovito je duhovno dobro jer svaki grijeh donosi onome koji griješi neku duhovnu štetu. No čini se da radi izbjegavanja sablazni bližnjega čovjek katkada treba lako sagriješiti, recimo kada griješeći lako sprječava smrtni grijeh drugoga; čovjek naime mora spriječiti osudu bližnjega koliko može bez štete vlastitoga spasenja, koje se ne oduzima lakim grijehom. Dakle, neko duhovno dobro čovjek treba propustiti radi izbjegavanja sablazni.
Naprotiv, Grgur kaže u tumačenju Ezekijela: „Ako se iz istine uzima sablazan, korisnije je dopustiti da se rodi sablazan negoli da se napusti istina.“ No duhovna dobra ponajvećma pripadaju istini. Dakle, duhovna dobra ne valja napuštati zbog sablazni.
Odgovaram: budući da je sablazan dvostruka, naime djelatna i trpna, to pitanje nema mjesta glede djelatne sablazni jer, budući da je djelatna sablazan manje prava riječ ili djelo, ništa se s djelatnom sablazni ne smije činiti. Ima pak pitanje mjesta ako se razumijeva o trpnoj sablazni. Valja dakle razmotriti što valja napustiti da se drugi ne bi sablaznio. Valja pak u duhovnim dobrima razlikovati. Naime, neka su od njih nužna za spasenje, koja se ne mogu propustiti bez smrtnoga grijeha. Bjelodano je pak da nitko ne smije smrtno sagriješiti kako bi spriječio tuđi grijeh jer prema poretku ljubavi čovjek mora više ljubiti svoje duhovno spasenje negoli tuđe. I stoga ono što je nužno za spasenje ne smije se propustiti radi izbjegavanja sablazni. U onim pak duhovnim dobrima koja nisu nužna za spasenje čini se da valja razlikovati. Jer sablazan koja iz njih nastaje katkada proistječe iz zloće, kada naime neki hoće spriječiti takva duhovna dobra potičući sablazni, i to je sablazan farizeja, koji su se sablažnjavali o Gospodinov nauk. Koju da valja prezreti Gospodin poučava u Mt 15. Katkada pak sablazan proistječe iz slabosti ili neznanja, i takva je sablazan malenih. Poradi koje duhovna djela valja ili prikriti ili katkada odgoditi gdje ne prijeti opasnost dok, pošto se pruži razlog, takva sablazan ne prestane. Ako pak nakon pruženoga razloga takva sablazan traje, već se čini da je iz zloće, i tako zbog nje takva duhovna djela ne valja napustiti.
Odgovor na 1. prigovor: nanošenje kazni ne valja tražiti radi sebe samoga, nego se kazne nanose kao stanovit lijek za obuzdavanje grijeha. I stoga utoliko imaju pojam pravednosti ukoliko se po njima grijesi obuzdavaju. Ako je pak po nanošenju kazni bjelodano da slijedi više i većih grijeha, tada nanošenje kazni neće biti sadržano pod pravednošću. I u tom slučaju govori Augustin, kada naime iz izopćenja nekih prijeti opasnost raskola; tada naime izreći izopćenje ne bi pripadalo istini pravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: glede nauka dvoje valja razmotriti: naime istinu koja se poučava i sam čin poučavanja. Od kojih je prvo nužno za spasenje: da naime suprotno istini ne poučava, nego da istinu prema prikladnosti vremena i osoba iznosi onaj komu pripada dužnost poučavanja. I stoga ni zbog kakve sablazni koja bi se činila da slijedi ne smije čovjek, propustivši istinu, poučavati neistinu. No sam čin poučavanja ubraja se među duhovne milostinje, kako je gore rečeno. I stoga je isti razlog o nauku i o drugim djelima milosrđa, o kojima će se poslije reći.
Odgovor na 3. prigovor: bratska se opomena, kako je gore rečeno, usmjeruje na popravljanje brata. I stoga se utoliko treba ubrajati među duhovna dobra ukoliko to može postići. Što se ne događa ako se iz opomene brat sablažnjava. I stoga, ako se zbog sablazni opomena napusti, ne napušta se duhovno dobro.
Odgovor na 4. prigovor: u istini života, nauka i pravednosti ne obuhvaća se samo ono što je nužno za spasenje, nego i ono po čemu se savršenije dolazi do spasenja, prema onome iz 1 Kor 12: „Čeznite za višim milosnim darovima.“ Stoga ni savjete ne valja naprosto propustiti, niti djela milosrđa zbog sablazni, nego ih katkada valja prikriti ili odgoditi zbog sablazni malenih, kako je rečeno. Katkada su ipak opsluživanje savjeta i ispunjenje djela milosrđa nužni za spasenje. Što je bjelodano u onih koji su se već zavjetovali na savjete; i u onih kojima iz dužnosti predstoji priteći u pomoć nedostacima drugih ili u vremenitim stvarima, recimo hraneći gladnoga, ili u duhovnim stvarima, recimo poučavajući neuka; bilo da takve stvari postaju dužnostima zbog povjerene službe, kako je bjelodano u poglavara, bilo zbog nužde potrebitoga. I tada je isti razlog o takvima kao i o drugome što je nužno za spasenje.
Odgovor na 5. prigovor: neki su rekli da laki grijeh valja počiniti radi izbjegavanja sablazni. No to uključuje proturječja: jer ako to valja učiniti, već nije zlo niti grijeh; naime, grijeh ne može biti izabirljiv. Događa se ipak da nešto zbog neke okolnosti nije laki grijeh što bi, kada bi se ta okolnost uklonila, bio laki grijeh, kao što je šaljiva riječ laki grijeh kada se bez koristi govori; ako se pak iz razložna uzroka izrekne, nije isprazna niti grijeh. Premda se pak lakim grijehom ne oduzima milost, po kojoj je spasenje čovjeka, ipak, ukoliko laki grijeh naginje k smrtnomu, vodi k šteti spasenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.