II-II, q. 34, a. 5
Je li glavni grijeh
Prigovor 1. Čini se da je mržnja glavni grijeh. Mržnja se naime izravno suprotstavlja ljubavi. Ali ljubav je najglavnija od kreposti i majka drugih. Dakle, mržnja je ponajviše glavni grijeh i počelo svih drugih.
Prigovor 2. Nadalje, grijesi nastaju u nama prema nagnuću strasti, prema onome iz Rim 7: „Strasti grijeha djelovahu u našim udovima da donesu plod smrti“. Ali u strastima duše čini se da iz ljubavi i mržnje sve druge slijede, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, mržnju valja postaviti među glavne grijehe.
Prigovor 3. Nadalje, mana je moralno zlo. Ali mržnja glavnije gleda na zlo nego druga strast. Dakle, čini se da mržnju valja postaviti kao glavni grijeh.
Naprotiv, Grgur u XXXI. knjizi Moralia ne nabraja mržnju među sedam glavnih grijeha.
Odgovaram: kako je gore rečeno, glavni grijeh jest onaj iz kojega ponajčešće nastaju drugi grijesi. Mana je pak protiv naravi čovjeka ukoliko je razumna životinja. U onome pak što protiv naravi biva malo-pomalo ono što je naravi kvari se. Stoga je potrebno da se najprije odstupi od onoga što je manje po naravi, a na kraju od onoga što je ponajviše po naravi, jer ono što je prvo u izgradnji posljednje je u razgradnji. Ono pak što je ponajviše i prvo naravno čovjeku jest to da ljubi dobro, a ponajprije božansko dobro i dobro bližnjega. I zato mržnja, koja se toj ljubavi suprotstavlja, nije prva u zatiranju kreposti, koje biva po manama, nego posljednja. I zato mržnja nije glavni grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: kako se veli u VII. knjizi Physicorum, „krepost svake pojedine stvari sastoji se u tome da bude dobro raspoložena prema svojoj naravi“. I zato u krepostima mora biti prvo i glavno ono što je prvo i glavno u naravnom redu. I zbog toga se ljubav postavlja kao najglavnija od kreposti. I po istom razlogu mržnja ne može biti prva u manama, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: mržnja prema zlu koje se protivi naravnomu dobru prva je među strastima duše, kao i ljubav prema naravnom dobru. Ali mržnja prema sunaravnom dobru ne može biti prva, nego ima značaj posljednjega, jer takva mržnja svjedoči o već nastaloj pokvarenosti naravi, kao i ljubav prema stranom dobru.
Odgovor na 3. prigovor: dvostruko je zlo. Jedno istinsko, jer se naime protivi naravnom dobru, i mržnja prema tom zlu može imati značaj prvenstva među strastima. Postoji pak drugo zlo koje nije istinsko, nego prividno, koje je naime istinsko i sunaravno dobro, ali se prosuđuje kao zlo zbog pokvarenosti naravi. I mržnja prema takvu zlu mora biti na kraju. Ta je pak mržnja grješna, a ne prva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.