Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 34, a. 6

Iz kojega glavnoga grijeha nastaje

Prigovor 1. Čini se da mržnja ne nastaje iz zavisti. Zavist je naime neka žalost zbog tuđih dobara. Ali mržnja ne nastaje iz žalosti, nego prije obratno, žalostimo se naime zbog prisutnosti zala koja mrzimo. Dakle, mržnja ne nastaje iz zavisti.

Prigovor 2. Nadalje, mržnja se suprotstavlja ljubavi. Ali ljubav prema bližnjemu odnosi se na ljubav prema Bogu, kako je gore navedeno. Dakle, i mržnja prema bližnjemu odnosi se na mržnju prema Bogu. Ali mržnja prema Bogu ne uzrokuje se iz zavisti, ne zavidimo naime onima koji su najviše od nas udaljeni, nego onima koji se čine bliskima, kako je očito po Filozofu u II. knjizi Rhetoricae. Dakle, mržnja se ne uzrokuje iz zavisti.

Prigovor 3. Nadalje, jednoga je učinka jedan uzrok. Ali mržnja se uzrokuje iz srdžbe, Augustin naime veli u pravilu da srdžba raste u mržnju. Dakle, ne uzrokuje se mržnja iz zavisti.

Naprotiv, Grgur veli u XXXI. knjizi Moralia da iz zavisti nastaje mržnja.

Odgovaram: kako je rečeno, mržnja prema bližnjemu posljednja je u napredovanju grijeha, stoga što se suprotstavlja ljubavi kojom se naravno bližnji ljubi. To pak da tko odstupi od onoga što je naravno događa se iz toga što namjerava izbjeći nešto što naravno valja bježati. Naravno pak svaka životinja bježi od žalosti, kao što i teži za užitkom, kako je očito po Filozofu u VII. i X. knjizi Ethicae. I zato kao što se iz užitka uzrokuje ljubav, tako se iz žalosti uzrokuje mržnja: kao što se naime pokrećemo na ljubljenje onoga što nas raduje, ukoliko se iz toga samoga uzima pod vidom dobra; tako se pokrećemo na mržnju onoga što nas žalosti, ukoliko se iz toga samoga uzima pod vidom zla. Stoga budući da je zavist žalost zbog dobra bližnjega, slijedi da dobro bližnjega nama biva mrsko. I otuda je to što iz zavisti nastaje mržnja.

Odgovor na 1. prigovor: jer se težajna moć, kao i spoznajna, reflektira nad svojim činima, slijedi da u pokretima težajne moći postoji neko kružno kretanje. Prema prvomu dakle napredovanju težajnoga pokreta iz ljubavi slijedi želja, iz koje slijedi užitak, kada tko postigne što je želio. I jer to samo što znači uživati u ljubljenom dobru ima neki značaj dobra, slijedi da užitak uzrokuje ljubav. I prema istom razlogu slijedi da žalost uzrokuje mržnju.

Odgovor na 2. prigovor: drukčiji je smisao o ljubavi i mržnji. Naime objekt je ljubavi dobro, koje se od Boga izvodi u stvorenja, i zato je ljubav prvenstveno prema Bogu, a naknadno prema bližnjemu. Ali mržnja je prema zlu, koje nema mjesta u samome Bogu, nego u njegovim učincima, stoga je također gore rečeno da se Bog ne mrzi osim ukoliko se shvaća prema svojim učincima. I zato je prije mržnja prema bližnjemu nego mržnja prema Bogu. Stoga, budući da je zavist prema bližnjemu majka mržnje koja je prema bližnjemu, biva posljedično uzrok mržnje koja je prema Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: ništa ne sprječava da prema različitim razlozima nešto nastaje iz različitih uzroka. I prema tome mržnja može nastati i iz srdžbe i iz zavisti. Izravnije ipak nastaje iz zavisti, po kojoj samo dobro bližnjega biva žalosno i posljedično mrsko. No iz srdžbe nastaje mržnja prema nekomu porastu. Naime najprije po srdžbi želimo zlo bližnjemu prema nekoj mjeri, ukoliko naime ima značaj osvete; poslije pak po stalnosti srdžbe dolazi se do toga da čovjek zlo bližnjega apsolutno želi, što pripada pojmu mržnje. Stoga je očito da se mržnja iz zavisti uzrokuje formalno prema razlogu objekta; a iz srdžbe dispozitivno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.