Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 33, a. 8

Treba li uvođenje svjedoka prethoditi prokazivanju

Prigovor 1. Čini se da uvođenje svjedoka ne treba prethoditi javnomu prokazivanju. Skrovite naime grijehe ne valja drugima očitovati, jer bi tako čovjek više bio izdajnik zločina nego popravitelj brata, kako veli Augustin. Ali onaj tko uvodi svjedoke bratov grijeh drugomu očituje. Dakle, u skrovitim grijesima uvođenje svjedoka ne smije prethoditi javnomu prokazivanju.

Prigovor 2. Nadalje, čovjek mora ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Ali nitko za svoj skroviti grijeh ne uvodi svjedoke. Dakle, niti za skroviti grijeh brata ne smije uvoditi.

Prigovor 3. Nadalje, svjedoci se uvode radi dokazivanja nečega. Ali u skrovitim stvarima ne može se izvršiti dokazivanje po svjedocima. Dakle, uzalud se takvi svjedoci uvode.

Prigovor 4. Nadalje, Augustin veli u pravilu da „prije valja pokazati poglavaru nego svjedocima“. Ali pokazati poglavaru ili prelata znači reći Crkvi. Dakle, uvođenje svjedoka ne smije prethoditi javnomu prokazivanju.

Naprotiv, Gospodin veli u Mt 18.

Odgovaram: od jedne se krajnosti k drugoj krajnosti prikladno prelazi preko sredine. U bratskoj je pak opomeni Gospodin htio da početak bude skrovit, dok brat kori brata između sebe i njega samoga; no svršetak je htio da bude javan, da se naime prokaže Crkvi. I zato se prikladno u sredinu postavlja uvođenje svjedoka, kako bi se najprije nekolicini obznanio bratov grijeh, koji bi mogli koristiti a ne štetiti, kako bi se barem tako bez ozloglašavanja pred mnoštvom popravio.

Odgovor na 1. prigovor: neki su tako shvatili da valja držati red bratske opomene da najprije brata valja potajno ukoriti, i ako posluša, doista dobro. Ako pak ne posluša, ako je grijeh posve skrovit, govorili su da ne valja dalje ići. Ako pak već počne po nekim pokazateljima dopirati do spoznaje većega broja ljudi, valja dalje ići, prema onome što Gospodin nalaže. Ali to je protiv onoga što Augustin veli u pravilu, da se bratov grijeh ne smije skrivati, da ne bi istrunuo u srcu. I zato valja reći drukčije: da nakon tajne opomene učinjene jednom ili više puta, dokle god se vjerojatno ima nada u popravljanje, valja postupati tajnom opomenom. Od kada pak već možemo vjerojatno spoznati da tajna opomena ne koristi, valja ići dalje, ma koliko god grijeh bio skrovit, k uvođenju svjedoka. Osim ako bi se možda vjerojatno prosudilo da to ne bi koristilo bratovu popravljanju, nego bi odatle postao gori, jer zbog toga valja posve prestati s opomenom, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: čovjek ne treba svjedoke za popravljanje vlastitoga grijeha, što ipak može biti nužno za popravljanje bratova grijeha. Stoga nije jednak razlog.

Odgovor na 3. prigovor: svjedoci se mogu uvesti zbog triju razloga. Na jedan način, radi pokazivanja da je to grijeh za koji se tko optužuje, kako veli Jeronim. Drugo, radi uvjeravanja o činu ako se čin ponovi, kako veli Augustin u pravilu. Treće, „radi svjedočenja da je brat koji opominje učinio što je bilo u njegovoj moći“, kako veli Krizostom.

Odgovor na 4. prigovor: Augustin pod time da se prije rekne poglavaru nego svjedocima razumijeva ukoliko je poglavar pojedinačna osoba koja više može koristiti nego drugi, a ne da mu se rekne kao Crkvi, to jest kao onomu koji sjedi na mjestu suca.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.