II-II, q. 33, a. 7
Treba li tajna opomena prethoditi prokazivanju
Prigovor 1. Čini se da u bratskoj opomeni ne mora, iz nužnosti zapovijedi, tajna opomena prethoditi prokazivanju. U djelima naime ljubavi ponajviše moramo Boga nasljedovati, prema onome iz Ef 5: „Budite nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi“. Ali Bog katkada javno kažnjava čovjeka za grijeh bez ikakve tajne opomene koja bi prethodila. Dakle, čini se da nije nužno da tajna opomena prethodi prokazivanju.
Prigovor 2. Nadalje, kako Augustin veli u knjizi Contra mendacium: „Iz djela svetih može se razumjeti kako valja razumjeti zapovijedi Svetoga pisma“. Ali u djelima svetih nalazi se učinjeno javno prokazivanje skrovita grijeha bez ikakve tajne opomene koja bi prethodila, kao što se čita u Post 37 da je Josip „optužio braću svoju kod oca za najgori zločin“; i u Dj 5 veli se da je Petar Ananiju i Safiru, koji su potajno zatajili dio cijene njive, javno prokazao bez ikakve tajne opomene koja bi prethodila. Za samoga se također Gospodina ne čita da je potajno opomenuo Judu prije nego što ga je prokazao. Dakle, nije iz nužnosti zapovijedi da tajna opomena prethodi javnomu prokazivanju.
Prigovor 3. Nadalje, optužba je teža od prokazivanja. Ali k javnoj optužbi netko može pristupiti bez ikakve tajne opomene koja bi prethodila, određuje se naime u dekretalu da optužbi mora prethoditi pismena prijava. Dakle, čini se da nije iz nužnosti zapovijedi da tajna opomena prethodi javnomu prokazivanju.
Prigovor 4. Nadalje, ne čini se vjerojatnim da bi ono što je u zajedničkom običaju redovnika bilo protiv Kristovih zapovijedi. Ali uobičajeno je u redovništvima da se na kapitulima neki prozivaju za krivnje bez ikakve tajne opomene koja bi prethodila. Dakle, čini se da to nije iz nužnosti zapovijedi.
Prigovor 5. Nadalje, redovnici su dužni svojim poglavarima biti poslušni. Ali katkada poglavari zapovijedaju, bilo zajednički svima bilo komu posebno, da ako tko zna što god što valja popraviti, neka mu se rekne. Dakle, čini se da su dužni njemu reći čak i prije tajne opomene. Dakle, nije iz nužnosti zapovijedi da tajna opomena prethodi javnomu prokazivanju.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De verbis Domini tumačeći ono: „Opomeni ga nasamo, trudeći se oko popravljanja, štedeći stid. Možda naime od srama počne braniti svoj grijeh, i onoga koga hoćeš učiniti boljim, učiniš gorim“. Ali na to smo obvezani po zapovijedi ljubavi da se čuvamo kako brat ne bi postao gori. Dakle, red bratske opomene potpada pod zapovijed.
Odgovaram: glede javnoga prokazivanja grijeha valja razlikovati. Jer grijesi su ili javni, ili su skroviti. Ako su doista javni, ne valja primijeniti lijek samo onomu koji je sagriješio, da postane bolji, nego također i drugima, u čiju je spoznaju došao, da se ne sablazne. I zato takve grijehe valja javno prekoriti, prema onome apostolovu iz 1 Tim 5: „One koji griješe pred svima ukori, da i ostali imaju strah“; što se razumijeva o javnim grijesima, kako Augustin veli u knjizi De verbis Domini. Ako su pak grijesi skroviti, tako se čini da ima mjesta ono što Gospodin veli: „Ako sagriješi protiv tebe brat tvoj“: kada te naime uvrijedi javno pred drugima, već ne griješi samo protiv tebe, nego također i protiv drugih, koje uznemiruje. Ali jer se i u skrovitim grijesima može pripraviti uvreda bližnjih, zato se još čini da valja razlikovati. Neki su naime skroviti grijesi koji idu na štetu bližnjih bilo tjelesnu bilo duhovnu, recimo ako tko potajno raspravlja kako da se grad preda neprijateljima; ili ako krivovjernik privatno ljude odvraća od vjere. I jer ovdje onaj koji potajno griješi ne griješi samo protiv tebe, nego također i protiv drugih, potrebno je odmah pristupiti prokazivanju kako bi se takva šteta spriječila, osim ako bi možda tko čvrsto prosuđivao da bi odmah po tajnoj opomeni mogao takva zla spriječiti. Neki su pak grijesi koji idu samo na zlo onoga koji griješi i tebe, protiv koga se griješi bilo zato što te onaj koji griješi vrijeđa, bilo barem iz same spoznaje. I tada valja težiti samo k tome da se pomogne bratu koji griješi. I kao što tjelesni liječnik zdravlje vraća, ako može, bez odsijecanja bilo kojega uda; ako pak ne može, odsijeca manje nužan ud kako bi se sačuvao život cjeline; tako također i onaj tko se trudi oko popravljanja brata mora, ako može, tako popraviti brata što se tiče savjesti da se očuva njegov dobar glas. Koji je doista koristan: prvo i samomu onomu koji griješi, ne samo u vremenitim stvarima, u kojima u pogledu mnogoga čovjek trpi štetu izgubivši dobar glas; nego također i što se tiče duhovnih stvari, jer od straha od ozloglašenosti mnogi se odvraćaju od grijeha, stoga kada vide da su ozloglašeni, bez kočnica griješe. Stoga Jeronim veli: „Zasebno valja koriti brata, da ne bi, ako jednom izgubi stid ili sram, ostao u grijehu“. Drugo, mora se sačuvati dobar glas brata koji griješi: kako zato što, kada se jedan ozloglasi, drugi se ozloglašuju, prema onome Augustinovu u pismu hiponskomu puku: „Kada o nekima koji sveto ime ispovijedaju nešto od zločina bilo lažno odjekne bilo istinito postane očito, navaljuju, trude se, nastoje da se o svima to povjeruje“; tako i zato što se iz javnoga grijeha jednoga drugi potiču na grijeh. Ali jer savjest valja pretpostaviti dobru glasu, htio je Gospodin da se barem uz gubitak dobra glasa bratova savjest po javnom prokazivanju oslobodi od grijeha. Stoga je očito da je iz nužnosti zapovijedi da tajna opomena prethodi javnomu prokazivanju.
Odgovor na 1. prigovor: sve skrovite stvari Bogu su poznate. I zato se na taj način odnose skroviti grijesi prema božanskomu sudu kao javni prema ljudskomu. Pa ipak ponajčešće Bog grješnike kao tajnom opomenom kori nutarnjim nadahnućem, bilo u budnom stanju bilo u snu, prema onome iz Job 33: „U snu, u noćnom viđenju, kada san obuzme ljude, tada otvara uši ljudima i poučavajući ih uči stezi, kako bi odvratio čovjeka od onoga što je učinio“.
Odgovor na 2. prigovor: Gospodin je Judin grijeh, kao Bog, imao kao javan. Stoga je odmah mogao pristupiti objavljivanju. Pa ipak on sam nije objavio, nego ga je nejasnim riječima o njegovu grijehu opomenuo. Petar je pak objavio skroviti grijeh Ananije i Safire kao Božji izvršitelj, po čijoj je objavi grijeh spoznao. O Josipu pak valja vjerovati da je svoju braću katkada opomenuo, premda nije zapisano. Ili se može reći da je grijeh bio javan među braćom, stoga veli u množini: „optužio je braću svoju“.
Odgovor na 3. prigovor: kada prijeti opasnost za mnoštvo, nemaju ondje mjesta te Gospodinove riječi, jer tada brat koji griješi ne griješi samo protiv tebe.
Odgovor na 4. prigovor: takve prozivke koje bivaju na kapitulima redovnika jesu o nekim lakim stvarima, koje ne škode dobru glasu. Stoga su kao neka podsjećanja radije na zaboravljene krivnje nego optužbe ili prokazivanja. Kada bi pak bile takve zbog kojih bi se brat ozloglasio, protiv Gospodinove bi zapovijedi radio tko bi na taj način bratov grijeh objavio.
Odgovor na 5. prigovor: poglavaru se ne smije pokoravati protiv božanske zapovijedi, prema onome iz Dj 5: „Većma se treba pokoravati Bogu negoli ljudima“. I zato kada poglavar zapovjedi da mu se rekne ono što bi tko znao da valja popraviti, zapovijed valja razumjeti razborito, uz očuvanje reda bratske opomene, bilo da se zapovijed daje zajednički svima, bilo komu posebno. Ali ako bi poglavar izričito zapovjedio protiv ovoga reda koji je Gospodin uspostavio, i sam bi sagriješio zapovijedajući i onaj tko bi mu se pokorio, kao radeći protiv Gospodinove zapovijedi; stoga mu se ne bi smjelo pokoriti. Jer poglavar nije sudac skrovitih stvari, nego samo Bog; stoga nema vlast zapovijedati išta o skrovitim stvarima osim ukoliko se po nekim dokazima očituju, recimo po zlu glasu ili nekim sumnjama; u kojim slučajevima poglavar može zapovjediti na isti način kao što i svjetovni ili crkveni sudac može zahtijevati prisegu o kazivanju istine.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.