II-II, q. 33, a. 6
Treba li tko biti opomenut tko od opomene biva gori
Prigovor 1. Čini se da tko ne smije od opomene odustati zbog straha da onaj ne postane gori. Grijeh je naime neka bolest duše, prema onome iz Ps: „Smiluj mi se, Gospodine, jer sam slab“. Ali onaj komu predstoji briga za bolesnika čak ni zbog njegova protivljenja ili prijezira ne smije prestati, jer tada prijeti veća pogibao, kako je očito kod bjesomučnih. Dakle, još mnogo više mora čovjek onoga koji griješi opominjati, ma kako god to teško podnosio.
Prigovor 2. Nadalje, prema Jeronimu, „istina se života ne smije napustiti zbog sablazni“. Zapovijedi pak Božje pripadaju istini života. Budući da dakle bratska opomena potpada pod zapovijed, kako je rečeno, čini se da se ne smije napustiti zbog sablazni onoga koji biva opominjan.
Prigovor 3. Nadalje, prema apostolu u Rim 3: „Ne valja činiti zla da dođu dobra“. Dakle, po jednakom razlogu, ne valja propuštati dobra da ne bi došla zla. Ali bratska je opomena neko dobro. Dakle, ne valja je propustiti zbog straha da onaj koji biva opominjan ne postane gori.
Naprotiv, veli se u Izr 9: „Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi“, gdje Glosa veli: „Ne treba se bojati da će ti podsmjevač, kada se kori, uvrede nanijeti, nego se ponajprije za ovo valja pobrinuti, da ne bi, povučen u mržnju, odatle postao gori“. Dakle, valja prestati s bratskom opomenom kada se strahuje da onaj odatle ne postane gori.
Odgovaram: kako je rečeno, dvostruko je popravljanje prijestupnika. Jedno doista koje pripada poglavarima, koje se usmjeruje na opće dobro, i ima prisilnu snagu. I takvo se popravljanje ne smije napustiti zbog smućenosti onoga koji biva opominjan: kako zato što, ako vlastitom voljom ne želi biti popravljen, mora se po kaznama prisiliti da od griješenja odustane; tako i zato što, ako je nepopravljiv, time se proviđa za opće dobro, dok se čuva red pravednosti, i primjerom jednoga drugi se odvraćaju. Stoga sudac ne propušta izreći presudu osude onomu koji griješi zbog straha od smućenosti njega samoga, ili također njegovih prijatelja. Drugo je pak bratska opomena, čija je svrha popravljanje prijestupnika, koja nema prisilu nego jednostavnu opomenu. I zato gdje se vjerojatno prosuđuje da grješnik opomenu neće primiti, nego će skliznuti u gore, valja od takve opomene odustati, jer ono što vodi k svrsi mora se ravnati prema onome kako zahtijeva pojam svrhe.
Odgovor na 1. prigovor: liječnik se nekom prisilom koristi kod bjesomučnoga, koji njegovo liječenje ne želi primiti. I tomu je slično popravljanje poglavarâ, koje ima prisilnu snagu, a ne jednostavna bratska opomena.
Odgovor na 2. prigovor: o bratskoj se opomeni daje zapovijed prema tome što je čin kreposti. To je pak prema tome što je razmjerna svrsi. I zato kada sprječava svrhu, recimo kada čovjek postaje gori, već ne pripada istini života, niti potpada pod zapovijed.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se usmjeruje k svrsi ima značaj dobra iz usmjerenosti k svrsi. I zato bratska opomena, kada sprječava svrhu, naime popravljanje brata, već nema značaj dobra. I zato kada se propušta takva opomena, ne propušta se dobro da ne bi nastalo zlo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.