II-II, q. 33, a. 5
Može li grješnik opominjati
Prigovor 1. Čini se da grješnik mora opominjati prijestupnika. Nitko se naime zbog grijeha koji je počinio ne ispričava od obdržavanja zapovijedi. Ali bratska opomena potpada pod zapovijed, kako je rečeno. Dakle, čini se da zbog grijeha koji je tko počinio ne smije propustiti takvu opomenu.
Prigovor 2. Nadalje, duhovna je milostinja jača od tjelesne milostinje. Ali onaj tko je u grijehu ne smije se ustezati od toga da čini tjelesnu milostinju. Dakle, još mnogo manje smije se ustezati od opomene prijestupnika zbog prethodnoga grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, u 1 Iv 1 veli se: „Ako reknemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo“. Ako se dakle zbog grijeha tko sprječava od bratske opomene, neće biti nikoga tko bi mogao opomenuti prijestupnika. To je pak neprikladno. Dakle, i prvo.
Naprotiv, Izidor veli u knjizi De summo bono: „Ne smije mane drugih popravljati tko je podložan manama“. I u Rim 2 veli se: „U čemu drugoga sudiš, samoga sebe osuđuješ; isto naime činiš što i sudiš“.
Odgovaram: kako je rečeno, popravljanje prijestupnika pripada komu ukoliko u njemu cvjeta pravi sud razuma. Grijeh pak, kako je gore rečeno, ne dokida sve dobro naravi, a da ne bi ostalo u onome koji griješi nešto od pravoga suda razuma. I prema tome može mu pripadati tuđi prijestup prekoriti. No ipak se po prethodnom grijehu neka zapreka toj opomeni nanosi, zbog troga. Prvo doista zato što se iz prethodnoga grijeha nedostojnim čini da drugoga opominje. I ponajviše ako je veći grijeh počinio, nije dostojan da drugoga opominje za manji grijeh. Stoga na ono iz Mt 7: „Što gledaš trun“ itd., Jeronim veli: „o onima govori koji, premda su krivnjom smrtnoga zločina vezani, manje grijehe braći ne opraštaju“. Drugo, opomena biva nedolična zbog sablazni, koja slijedi iz opomene ako je grijeh onoga koji opominje očit, jer se čini da onaj koji opominje ne opominje iz ljubavi, nego više radi razmetanja. Stoga na ono iz Mt 7: „Kako govoriš bratu svomu“ itd., Krizostom tumači: „S kojom nakanom? Recimo iz ljubavi, da spasiš bližnjega svoga? Ne, jer bi prije samoga sebe spasio. Hoćeš dakle ne druge spasiti, nego po dobru nauku zla djela sakriti, i hvalu znanja od ljudi tražiti“. Na treći način, zbog oholosti onoga koji opominje, ukoliko naime tko, podcjenjujući vlastite grijehe, samoga sebe bližnjemu pretpostavlja u svojemu srcu, sudeći njegove grijehe krutom strogošću, kao da je sam pravedan. Stoga Augustin veli u knjizi De sermone Domini in monte: „Optuživati mane dužnost je dobrih, a kada to zli čine, tuđu ulogu igraju“. I zato, kako Augustin veli u istoj knjizi: „promislimo, kada nas je nužda prisilila koga prekoriti, je li to takva mana kakvu nikada nismo imali, i tada promislimo da smo ljudi i da smo je mogli imati. Ili takva koju smo imali a više je nemamo, i tada neka sjećanje dotakne zajednička krhkost, kako bi toj opomeni ne mržnja nego milosrđe prethodilo. Ako pak nađemo da smo u istoj mani, nemojmo koriti, nego zajedno uzdišimo i k jednakomu kajanju pozivajmo“. Iz ovoga je dakle očito da grješnik, ako s poniznošću kori prijestupnika, ne griješi, niti sebi novu osudu stječe; premda time ili u savjesti brata, ili barem svojoj, pokazuje da je zbog prošloga grijeha dostojan osude.
Odgovor na prigovore: i time je jasan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.