Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 33, a. 4

Jesu li podložnici dužni po toj zapovijedi opominjati poglavare

Prigovor 1. Čini se da tko nije dužan opominjati svoga poglavara. Veli se naime u Izl 19: „Zvijer koja se dotakne gore bit će kamenovana“, i u 2 Sam 6 veli se da je Uza udaren od Gospodina jer se dotaknuo kovčega. Ali po gori i kovčegu označuje se poglavar. Dakle, podložnici ne smiju opominjati poglavare.

Prigovor 2. Nadalje, na Gal 2, na ono: „U lice sam mu se usprotivio“, Glosa veli: „kao jednak“. Dakle, budući da podložnik nije jednak poglavaru, ne smije ga opominjati.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur veli: „Život svetih neka se ne usuđuje ispravljati osim onaj tko o sebi bolje misli“. Ali nitko ne smije o sebi bolje misliti nego o svojemu poglavaru. Dakle, poglavare ne valja opominjati.

Naprotiv, Augustin veli u pravilu: „Ne samo sebi, nego i njemu samomu“, to jest poglavaru, „smilujte se, koji se među vama u toliko većoj pogibli nalazi u koliko je višem položaju“. Ali bratska je opomena djelo milosrđa. Dakle, i poglavare valja opominjati.

Odgovaram: popravljanje koje je čin pravednosti po prisili kazne ne priliči podložnicima s obzirom na poglavara. Ali bratska opomena, koja je čin ljubavi, pripada svakomu s obzirom na bilo koju osobu prema kojoj mora imati ljubav, ako se u njoj nađe što god što valja popraviti. Čin naime koji proizlazi iz nekoga habitusa ili moći proteže se na sve što se sadržava pod objektom te moći ili habitusa, kao što se gledanje proteže na sve što se sadržava pod objektom vida. No jer krepostan čin mora biti odmjeren dužnim okolnostima, stoga u opomeni kojom podložnici opominju poglavare valja primijeniti prikladan način, da se naime ne opominju s drskošću i tvrdoćom, nego s krotkošću i strahopoštovanjem. Stoga apostol veli u 1 Tim 5: „Starijega ne kori, nego ga opominji kao oca“. I zato je Dionizije prekorio redovnika Demofila jer je svećenika bez strahopoštovanja opomenuo, udarajući ga i izgoneći iz crkve.

Odgovor na 1. prigovor: tada se čini da se poglavar neuredno dotiče kada se bez strahopoštovanja napada, ili također kada mu se oduzima dobar glas. I to se označuje doticajem gore i kovčega koji je Bog osudio.

Odgovor na 2. prigovor: usprotiviti se u lice pred svima nadilazi mjeru bratske opomene, i zato tako Pavao ne bi Petra prekorio da nije na neki način bio jednak, što se tiče obrane vjere. Ali potajno i sa strahopoštovanjem opomenuti, to može i onaj tko nije jednak. Stoga apostol u Kol na kraju piše da opomenu svoga poglavara, kada veli: „Recite Arhipu: ispuni službu svoju“. Valja ipak znati da gdje bi prijetila opasnost za vjeru, i javno bi podložnici trebali prekoriti poglavare. Stoga je i Pavao, koji je bio podložan Petru, zbog prijeteće opasnosti sablazni oko vjere, Petra javno prekorio. I kako Augustinova Glosa veli na Gal 2: „Sam je Petar pružio primjer većima da, ako su gdje slučajno napustili pravi put, ne prezru biti popravljeni čak i od mlađih“.

Odgovor na 3. prigovor: smatrati se jednostavno boljim nego što je poglavar čini se da je od preuzetne oholosti. Ali smatrati se boljim s obzirom na nešto nije od preuzetnosti, jer nema nikoga u ovome životu tko ne bi imao neki nedostatak. I također valja razmotriti da kada tko poglavara s ljubavlju opominje, ne smatra se zbog toga većim, nego pruža pomoć onomu tko se, „u koliko je višem položaju, u toliko većoj pogibli nalazi“, kako Augustin veli u pravilu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.