Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 33, a. 2

Je li pod zapoviješću

Prigovor 1. Čini se da bratska opomena nije pod zapoviješću. Ništa naime što je nemoguće ne potpada pod zapovijed, prema onome Jeronimovu: „Proklet bio tko veli da je Bog zapovjedio išta nemoguće“. Ali u Prop 7 veli se: „Promotri djela Božja, da nitko ne može popraviti onoga koga je on prezreo“. Dakle, bratska opomena nije pod zapoviješću.

Prigovor 2. Nadalje, sve zapovijedi božanskoga zakona svode se na zapovijedi Dekaloga. Ali bratska opomena ne potpada ni pod jednu od zapovijedi Dekaloga. Dakle, ne potpada pod zapovijed.

Prigovor 3. Nadalje, propust božanske zapovijedi smrtni je grijeh, koji se u svetih muževa ne nalazi. Ali propust bratske opomene nalazi se u svetih i duhovnih muževa, jer Augustin veli u I. knjizi De civitate Dei da se „ne samo niži, nego i oni koji drže viši stupanj života ustežu od prijekora drugih zbog nekih spona lakomosti, a ne zbog službi ljubavi“. Dakle, bratska opomena nije pod zapoviješću.

Prigovor 4. Nadalje, ono što je pod zapoviješću ima značaj duga. Ako bi dakle bratska opomena potpadala pod zapovijed, to bismo dugovali braći da ih kada griješe opominjemo. Ali onaj tko komu duguje tjelesni dug, recimo novac, ne smije se zadovoljiti time da mu vjerovnik ususret dođe, nego ga mora tražiti kako bi vratio dug. Trebalo bi dakle da čovjek traži one kojima je potrebna opomena kako bi ih opomenuo. Što se čini neprikladnim: kako zbog mnoštva onih koji griješe, za čije popravljanje jedan čovjek ne bi mogao dostajati; tako i zato što bi trebalo da redovnici izlaze iz svojih samostana radi popravljanja ljudi, što je neprikladno. Dakle, bratska opomena nije pod zapoviješću.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De verbis Domini: „Ako zanemariš opomenuti, gori si postao od onoga koji je sagriješio“. Ali to ne bi bilo osim ako bi po takvom nemaru tko propustio zapovijed. Dakle, bratska opomena jest pod zapoviješću.

Odgovaram: bratska opomena potpada pod zapovijed. Ali valja razmotriti da kao što niječne zapovijedi zakona zabranjuju grješne čine, tako potvrdne zapovijedi privode k činima kreposti. Grešni su pak čini po sebi zli, i nipošto ne mogu dobro biti učinjeni, ni u koje vrijeme ili mjesto, jer su po sebi povezani sa zlom svrhom, kako se veli u II. knjizi Ethicae. I zato niječne zapovijedi obvezuju uvijek i za uvijek. Ali čini kreposti ne smiju se bilo kako činiti, nego obdržavajući dužne okolnosti koje se traže za to da čin bude krepostan: da se naime čini gdje treba, i kada treba, i kako treba. I jer se raspored onoga što vodi k svrsi promatra prema pojmu svrhe, u tim okolnostima kreposnoga čina ponajviše valja promatrati pojam svrhe, a to je dobro kreposti. Ako dakle postoji kakav takav propust neke okolnosti oko kreposnoga čina koji posve oduzima dobro kreposti, to se protivi zapovijedi. Ako pak postoji nedostatak neke okolnosti koji ne oduzima posve krepost, premda savršeno ne doseže dobro kreposti, nije protiv zapovijedi. Stoga i Filozof veli u II. knjizi Ethicae da ako se malo odstupi od sredine, to nije protiv kreposti, ali ako se mnogo odstupi, kvari se krepost u svojemu činu. Bratska se pak opomena usmjeruje na bratovo popravljanje. I zato na onaj način potpada pod zapovijed na koji je nužna za tu svrhu, a ne tako da se u svakom mjestu ili vremenu brat koji prijestup čini ima opominjati.

Odgovor na 1. prigovor: u svim dobrim djelovanjima djelovanje čovjeka nije djelotvorno ako nema božanske pomoći, pa ipak čovjek mora činiti što je u njegovoj moći. Stoga Augustin veli u knjizi De correptione et gratia: „Ne znajući tko pripada broju predodređenih a tko ne pripada, tako moramo biti raspoloženi osjećajem ljubavi da hoćemo da se svi spase“. I zato svima moramo pružati službu bratske opomene pod nadom božanske pomoći.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, sve zapovijedi koje pripadaju pružanju nekoga dobročinstva bližnjemu svode se na zapovijed o poštovanju roditelja.

Odgovor na 3. prigovor: bratska se opomena može propustiti na tri načina. Na jedan doista način, zaslužno, kada tko iz ljubavi propusti opomenu. Veli naime Augustin u I. knjizi De civitate Dei: „Ako tko stoga štedi od ukora i opominjanja one koji zlo čine jer se traži prikladnije vrijeme, ili za njih same strahuje da ne bi od toga postali gori, ili da poučavanje drugih slabih za dobar i pobožan život ne spriječe i pritisnu, te odvrate od vjere; čini se da to nije prigoda lakomosti, nego savjet ljubavi“. Na drugi način bratska se opomena propušta sa smrtnim grijehom, kada se naime strahuje, kako se ondje veli, od „suda puka i mučenja ili propasti tijela“, dokle god to tako vlada u duhu da se pretpostavlja bratskoj ljubavi. I to se čini da biva kada tko o nekom prijestupniku vjerojatno pretpostavlja da bi ga mogao odvratiti od grijeha, pa ipak zbog straha ili lakomosti to propusti. Na treći način takav je propust laki grijeh, kada strah i lakomost čine čovjeka sporijim za popravljanje bratovih prijestupa, no ne tako da bi, ako bi mu bilo bjelodano da brata može odvratiti od grijeha, zbog straha ili lakomosti to ostavio, kojima u svojemu duhu pretpostavlja bratsku ljubav. I na taj način katkada sveti muževi zanemaruju opomenuti one koji griješe.

Odgovor na 4. prigovor: ono što se duguje nekoj određenoj i sigurnoj osobi, bilo da je tjelesno bilo duhovno dobro, moramo joj pružiti ne čekajući da nam ususret dođe, nego imajući dužnu skrb da je potražimo. Stoga kao što onaj tko duguje novac vjerovniku mora ga potražiti kada dođe vrijeme da mu dug vrati, tako onaj tko duhovno ima skrb za nekoga mora ga tražiti kako bi ga opomenuo za grijeh. Ali ona dobročinstva koja se ne duguju sigurnoj osobi nego zajednički svim bližnjima, bilo da su tjelesna bilo duhovna, ne moramo tražiti komu ćemo ih pružiti, nego je dostatno da ih pružimo onima koji nam ususret dođu; to naime valja smatrati kao nekim ždrijebom, kako Augustin veli u I. knjizi De doctrina christiana. I zbog toga veli u knjizi De verbis Domini da „nas Gospodin naš opominje da ne zanemarujemo uzajamno grijehe naše, ne tražeći što bi prekorio, nego gledajući što bi popravio“. Inače bismo postali uhode tuđega života, protiv onoga što se veli u Izr 24: „Ne traži bezbožnost u kući pravednika i ne pustoši počinka njegova“. Stoga je očito da ni redovnici ne moraju izlaziti iz samostana radi popravljanja onih koji griješe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.