II-II, q. 27, a. 4
Može li se u ovome životu neposredno ljubiti
Prigovor 1. Čini se da se Bog u ovome životu ne može neposredno ljubiti. Nepoznato se naime ne može ljubiti, kako veli Augustin u X. knjizi De Trinitate. Ali Boga ne spoznajemo neposredno u ovome životu, jer „vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki“, kako se veli u 1 Kor 13. Dakle, niti ga neposredno ljubimo.
Prigovor 2. Nadalje, tko ne može ono što je manje, ne može ni ono što je veće. Ali veće je ljubiti Boga nego spoznavati ga; naime tko prianja uz Boga po ljubavi, jedan duh biva s njime, kako se veli u 1 Kor 6. Ali čovjek ne može Boga spoznati neposredno. Dakle, još mnogo manje ljubiti.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek se od Boga odvaja po grijehu, prema onome iz Iz 59: „Vaši su grijesi načinili razdor između vas i Boga vašega“. Ali grijeh je više u volji nego u razumu. Dakle, manje čovjek može Boga ljubiti neposredno nego neposredno ga spoznati.
Naprotiv, spoznaja Boga, jer je posredna, naziva se zagonetnom i dokida se u domovini, kako je očito u 1 Kor 13. Ali ljubav se ne dokida, kako se veli u 1 Kor 13. Dakle, ljubav zemaljskoga putovanja neposredno prianja uz Boga.
Odgovaram: kako je gore rečeno, čin se spoznajne moći usavršuje time što je spoznato u onome koji spoznaje, dok se čin težajne moći usavršuje time što se težnja naginje k samoj stvari. I zato je potrebno da pokret težajne moći bude prema stvarima prema stanju samih stvari, dok je čin spoznajne moći prema načinu onoga koji spoznaje. Sam je pak poredak stvari takav po sebi da je Bog radi samoga sebe spoznatljiv i dostojan ljubavi, budući da je bitno sama istina i dobrota, po kojoj se druge stvari i spoznaju i ljube. Ali što se nas tiče, jer naša spoznaja ima ishodište od osjetila, prije su spoznatljive stvari koje su osjetilu bliže; a krajnji je cilj spoznaje u onome što je najviše od osjetila udaljeno. Prema tome dakle valja reći da ljubav, koja je čin težajne moći, i u stanju zemaljskoga putovanja teži k Bogu prvenstveno, i iz njega se izvodi na drugo, i prema tome ljubav Boga neposredno ljubi, a drugo posredstvom Boga. U spoznaji pak biva obratno, jer naime po drugome Boga spoznajemo, kao uzrok po učincima, ili na način uzvišenosti ili nijekanja, kako je očito po Dioniziju u knjizi De divinis nominibus.
Odgovor na 1. prigovor: premda se nepoznato ne može ljubiti, ipak ne treba da bude isti red spoznaje i ljubavi. Ljubav je naime cilj spoznaje. I zato gdje prestaje spoznaja, naime u samoj stvari koja se po drugoj spoznaje, ondje odmah ljubav može početi.
Odgovor na 2. prigovor: jer je ljubav prema Bogu nešto veće nego spoznaja njega, ponajviše prema stanju zemaljskoga putovanja, zato pretpostavlja spoznaju. I jer spoznaja ne počiva u stvorenim stvarima, nego po njima teži k drugome, u onomu ljubav počinje, i time se na drugo izvodi, na način nekoga kružnoga kretanja, dok spoznaja počinjući od stvorenja teži k Bogu, a ljubav počinjući od Boga kao od konačne svrhe izvodi se na stvorenja.
Odgovor na 3. prigovor: po ljubavi se dokida odvraćenost od Boga koja biva po grijehu, a ne po samoj spoznaji. I zato je ljubav ta koja ljubeći dušu neposredno sjedinjuje s Bogom vezom duhovnoga sjedinjenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.