Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 27, a. 2

Je li ljubiti, ukoliko je čin ljubavi, isto što i dobrohotnost

Prigovor 1. Čini se da ljubiti, prema tome što je čin ljubavi, nije ništa drugo doli dobrohotnost. Veli naime Filozof u II. knjizi Rhetoricae: ljubiti znači htjeti nekomu dobra. Ali to je dobrohotnost. Dakle, čin ljubavi nije ništa drugo doli dobrohotnost.

Prigovor 2. Nadalje, čiji je habitus, njegov je i čin. Ali habitus je ljubavi u moći volje, kako je gore rečeno. Dakle, i čin ljubavi jest čin volje. Ali nije doli onaj koji teži k dobru, a to je dobrohotnost. Dakle, čin ljubavi nije ništa drugo doli dobrohotnost.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof u IX. knjizi Ethicae postavlja pet stvari koje pripadaju prijateljstvu, od kojih je prvo da čovjek prijatelju hoće dobro; drugo je da mu hoće da bude i živi; treće je da s njim živi zajedno; četvrto je da isto bira; peto je da suosjeća i raduje se zajedno. Ali prva dva pripadaju dobrohotnosti. Dakle, prvi čin ljubavi jest dobrohotnost.

Naprotiv, Filozof veli u istoj knjizi da dobrohotnost niti je prijateljstvo niti je ljubljenje, nego je počelo prijateljstva. Ali ljubav je prijateljstvo, kako je gore rečeno. Dakle, dobrohotnost nije isto što i ljubljenje, koje je čin ljubavi.

Odgovaram: dobrohotnošću se u pravom smislu naziva čin volje kojim drugomu dobra hoćemo. Taj se pak čin volje razlikuje od stvarnoga ljubljenja kako prema tome što se nalazi u osjetilnoj težnji, tako i prema tome što se nalazi u razumskoj težnji, a to je volja. Ljubav naime koja je u osjetilnoj težnji jest neka strast. Svaka pak strast s nekim nagnućem naginje na svoj objekt. Strast pak ljubavi ima to da ne nastaje iznenada, nego po nekom stalnom promatranju ljubljene stvari. I zato Filozof u IX. knjizi Ethicae pokazujući razliku između dobrohotnosti i ljubavi koja je strast veli da dobrohotnost nema napetost i prohtjev, to jest neko žestoko nagnuće, nego iz samoga suda razuma čovjek hoće nekomu dobro. Slično također takva ljubav nastaje iz nekoga navikavanja, dok dobrohotnost katkada nastaje iznenada, kao što nam se događa kod boraca koji se bore, od kojih bismo htjeli da jedan pobijedi. No ljubav koja je u razumskoj težnji također se razlikuje od dobrohotnosti. Uključuje naime neko sjedinjenje prema osjećaju onoga koji ljubi s ljubljenim, ukoliko naime onaj koji ljubi prosuđuje ljubljenoga na neki način kao jedno sa sobom, ili kao ono što njemu pripada, i tako se kreće prema njemu. No dobrohotnost je jednostavan čin volje kojim nekomu hoćemo dobro, čak i bez pretpostavke rečenoga sjedinjenja osjećaja s njim. Tako se dakle u ljubljenju, prema tome što je čin ljubavi, doista uključuje dobrohotnost, ali ljubljenje ili ljubav dodaje sjedinjenje osjećaja. I zbog toga Filozof veli ondje da je dobrohotnost počelo prijateljstva.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje definira ljubiti ne navodeći sav njegov pojam, nego nešto što pripada njegovu pojmu u čemu se ponajviše očituje čin ljubavi.

Odgovor na 2. prigovor: ljubljenje je čin volje koji teži k dobru, ali s nekim sjedinjenjem s ljubljenim, koje se doista u dobrohotnosti ne uključuje.

Odgovor na 3. prigovor: utoliko one stvari koje Filozof ondje postavlja pripadaju prijateljstvu ukoliko potječu iz ljubavi koju tko ima prema samome sebi, kako se ondje veli, da naime sve to netko prema prijatelju čini kao prema samome sebi. Što pripada navedenomu sjedinjenju osjećaja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.