Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 26, a. 7

Treba li više ljubiti boljega bližnjega ili sebi bližega

Prigovor 1. Čini se da više moramo ljubiti bolje nego nama povezanije. Čini se naime da više treba ljubiti ono što se ni po kojem razlogu ne smije mrziti nego ono što se po nekom razlogu ima mrziti, kao što je i bjelje ono što je nepomiješanije s crnim. Ali osobe nama povezane valja prema nekom razlogu mrziti, prema onome iz Lk 14: „Ako tko dođe k meni a ne mrzi oca svoga i majku“ itd., dok dobre ljude ni po kojem razlogu ne valja mrziti. Dakle, čini se da bolje valja više ljubiti nego povezanije.

Prigovor 2. Nadalje, po ljubavi se čovjek ponajviše suobličuje Bogu. Ali Bog više ljubi boljega. Dakle, i čovjek po ljubavi više mora ljubiti boljega nego sebi povezanijega.

Prigovor 3. Nadalje, u svakom prijateljstvu više valja ljubiti ono što više pripada onomu na čemu se prijateljstvo temelji; naravnim naime prijateljstvom više ljubimo one koji su nam više povezani prema naravi, recimo roditelje ili sinove. Ali prijateljstvo ljubavi temelji se na zajedništvu blaženstva, kojemu više pripadaju bolji nego nama povezaniji. Dakle, iz ljubavi više moramo ljubiti bolje nego nama povezanije.

Naprotiv, veli se u 1 Tim 5: „Ako li se tko za svoje, a osobito za ukućane ne brine, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“. Ali nutarnji osjećaj ljubavi mora odgovarati vanjskomu učinku. Dakle, ljubav se više mora imati prema bližima nego prema boljima.

Odgovaram: svaki čin mora biti razmjeran i objektu i djelatniku; no iz objekta ima vrstu, a iz moći djelatnika ima način svoje jakosti; kao što gibanje ima vrstu iz cilja k kojemu jest, a jakost brzine ima iz raspoloženja pokretnine i moći pokretača. Tako dakle ljubljenje vrstu ima iz objekta, a jakost ima sa strane samoga onoga koji ljubi. Objekt je pak karitativne ljubavi Bog; čovjek je pak onaj koji ljubi. Različitost se dakle ljubavi koja je prema ljubavi, što se tiče vrste, ima promatrati u bližnjima koje valja ljubiti prema usporedbi s Bogom, da naime onomu koji je Bogu bliži većim dobrom hoćemo iz ljubavi. Jer premda je dobro koje svima hoće ljubav, naime vječno blaženstvo, jedno po sebi, ipak ima različite stupnjeve prema različitim sudioništvima u blaženstvu; i to pripada ljubavi, da hoće da se Božja pravednost očuva, prema kojoj bolji savršenije primaju blaženstvo. I to pripada vrsti ljubavi, jer različite su vrste ljubavi prema različitim dobrima koja želimo onima koje ljubimo. Ali jakost ljubavi valja promatrati po usporedbi sa samim čovjekom koji ljubi. I prema tome one koji su mu bliži jačim osjećajem čovjek ljubi za ono dobro za koje ih ljubi, nego bolje za veće dobro. Ondje također valja promatrati i drugu razliku. Naime neki su nam bližnji bliski prema naravnom podrijetlu, od kojega ne mogu odstupiti, jer prema njemu jesu ono što jesu. Ali dobrota kreposti, prema kojoj se neki približavaju Bogu, može pristupati i odstupati, povećavati se i smanjivati, kako je očito iz gore rečenoga. I zato mogu iz ljubavi htjeti da ovaj koji je sa mnom povezan bude bolji od drugoga, i tako do većega stupnja blaženstva mogne prispjeti. Postoji pak i drugi način po kojemu više ljubimo iz ljubavi one koji su nam više povezani, jer ih na više načina ljubimo. Prema onima naime koji nam nisu povezani nemamo doli prijateljstvo ljubavi. Prema onima pak koji su nam povezani imamo neka druga prijateljstva, prema načinu njihove povezanosti s nama. Budući pak da se dobro na kojemu se temelji bilo koje drugo čestito prijateljstvo usmjeruje kao prema svrsi k dobru na kojemu se temelji ljubav, dosljedno je da ljubav zapovijeda činu bilo kojega drugoga prijateljstva, kao što umijeće koje se bavi svrhom zapovijeda umijeću koje se bavi onim što vodi k svrsi. I tako to samo što se netko ljubi jer je krvni srodnik ili jer je povezan ili sugrađanin, ili radi bilo čega drugoga takvoga dopuštenoga što se može usmjeriti u svrhu ljubavi, može biti zapovjeđeno od ljubavi. I tako iz ljubavi kao izviruće i zapovijedajuće na više načina ljubimo one koji su nam više povezani.

Odgovor na 1. prigovor: u našim rođacima ne zapovijeda nam se mrziti to što su naši rođaci; nego samo to što nas sprječavaju od Boga. I u tome nisu rođaci, nego neprijatelji, prema onome iz Mih 7: „Čovjeku su neprijatelji njegovi ukućani“.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav čini da se čovjek suobličuje Bogu prema razmjeru, da se naime tako čovjek odnosi prema onome što je njegovo kao Bog prema onome što je njegovo. Neke stvari naime možemo iz ljubavi htjeti, jer su nama prikladne, koje ipak Bog ne hoće, jer mu ne priliči da ih hoće, kako je gore navedeno kada se raspravljalo o dobroti volje.

Odgovor na 3. prigovor: ljubav ne pobuđuje samo čin ljubljenja prema značaju objekta, nego također prema značaju onoga koji ljubi, kako je rečeno. Iz čega biva da se povezaniji više ljubi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.