II-II, q. 24, a. 7
Povećava li se u beskonačnost
Prigovor 1. Čini se da se ljubav ne povećava u beskonačnost. Jer svako je kretanje prema nekoj svrsi i granici, kako se veli u II. knjizi Metaphysicae. Ali povećanje ljubavi neko je kretanje. Dakle, teži k nekoj svrsi i granici. Dakle, ljubav se ne povećava u beskonačnost.
Prigovor 2. Nadalje, nijedan oblik ne nadilazi sposobnost svojega subjekta. Ali sposobnost razumnoga stvorenja, koje je subjekt ljubavi, konačna je. Dakle, ljubav se ne može povećavati u beskonačnost.
Prigovor 3. Nadalje, svako konačno neprekidnim povećanjem može dosegnuti veličinu drugoga konačnoga ma koliko većega, osim možda ako ono što prirasta povećanjem uvijek ne bude manje i manje; kao što Filozof veli u III. knjizi Physicorum, da ako se jednoj crti dodaje ono što se oduzima od druge crte koja se dijeli u beskonačnost, premda se dodavanje čini u beskonačnost, nikada se neće dosegnuti neka određena veličina koja je sastavljena od dviju crta, naime podijeljene i one kojoj se dodaje ono što se od druge oduzima. Što u ovome slučaju ne biva, jer nije nužno da drugo povećanje ljubavi bude manje negoli prije; nego je vjerojatnije da bude jednako ili veće. Budući da je dakle ljubav nebeske domovine nešto konačno, ako se ljubav zemaljskoga putovanja može povećavati u beskonačnost, slijedi da ljubav zemaljskoga putovanja može izjednačiti ljubav nebeske domovine, što je neprihvatljivo. Dakle, ljubav zemaljskoga putovanja ne može se povećavati u beskonačnost.
Naprotiv, apostol veli u Fil 3: „Ne kao da sam već postigao ili već postao savršen; nego hitam ne bih li kako dohvatio“. Gdje Glosa veli: „Neka nitko od vjernika, pa makar i mnogo napredovao, ne rekne: dosta mi je. Jer tko to veli, silazi s puta prije cilja“. Dakle, na putu se ljubav uvijek može sve više i više povećavati.
Odgovaram: granica se povećanju nekoga oblika može unaprijed postaviti na tri načina. Na jedan način, iz pojma samoga oblika, koji ima određenu mjeru, a kada se do nje dođe, ne može se dalje ići u tom obliku, nego ako se pođe dalje, doći će se do drugoga oblika; kako je očito kod bljedoće, čije granice neprekidnom promjenom netko prelazi, dolazeći ili do bjeline ili do crnila. Na drugi način, sa strane djelatnika, čija se moć ne proteže na to da dalje povećava oblik u subjektu. Treće, sa strane subjekta, koji nije sposoban za veće savršenstvo. No ni na jedan se od tih načina ne postavlja granica povećanju ljubavi u stanju zemaljskoga putovanja. Sama naime ljubav prema pojmu vlastite vrste nema granicu povećanja, jer je neko sudioništvo beskonačne ljubavi, a to je Duh Sveti. Isto tako i uzrok koji povećava ljubav beskonačne je moći, naime Bog. Isto se tako i sa strane subjekta ne može unaprijed postaviti granica ovome povećanju, jer uvijek, kako ljubav raste, prerasta i sposobnost za daljnje povećanje. Stoga preostaje da se povećanju ljubavi nikakva granica ne može unaprijed odrediti u ovome životu.
Odgovor na 1. prigovor: povećanje ljubavi jest prema nekoj svrsi, ali ta svrha nije u ovome životu, nego u budućemu.
Odgovor na 2. prigovor: sposobnost se duhovnoga stvorenja po ljubavi povećava, jer se po njoj srce širi, prema onome iz 2 Kor 6: „Srce se naše raširilo“. I zato još dalje ostaje sposobnost za veće povećanje.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog vrijedi u onome što ima veličinu istoga pojma, ali ne u onome što ima različit pojam veličine; kao što crta, ma koliko rasla, ne dostiže veličinu plohe. Nije pak isti pojam veličine ljubavi zemaljskoga putovanja, koja slijedi spoznaju vjere, i ljubavi nebeske domovine, koja slijedi jasno gledanje. Stoga razlog ne vrijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.