Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 24, a. 5

Povećava li se dodavanjem

Prigovor 1. Čini se da se ljubav povećava dodavanjem. Jer kao što postoji povećanje prema tjelesnoj veličini, tako i prema moćnoj veličini. Ali povećanje tjelesne veličine biva dodavanjem, jer Filozof veli u I. knjizi De generatione da je „povećanje pridodatak već postojećoj veličini“. Dakle, i povećanje ljubavi, koje je prema moćnoj veličini, bit će po dodavanju.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav je u duši neko duhovno svjetlo, prema onome iz 1 Iv 2: „Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje“. Ali svjetlost u zraku raste dodavanjem, kao što u kući svjetlost raste kada se zapali druga svijeća. Dakle, i ljubav u duši raste dodavanjem.

Prigovor 3. Nadalje, povećavati ljubav pripada Bogu, kao i stvarati je, prema onome iz 2 Kor 9: „Povećat će urod vaše pravednosti“. Ali Bog ulijevajući najprije ljubav čini u duši nešto što ondje prije nije bilo. Dakle, i povećavajući ljubav čini ondje nešto što prije nije bilo. Dakle, ljubav se povećava dodavanjem.

Naprotiv, ljubav je jednostavan oblik. No jednostavno dodano jednostavnome ne čini nešto većim, kako se dokazuje u VI. knjizi Physicorum. Dakle, ljubav se ne povećava dodavanjem.

Odgovaram: svako je dodavanje nečega k nečemu. Stoga je u svakom dodavanju potrebno barem unaprijed shvatiti razlikovanje onih stvari od kojih se jedna dodaje drugoj, prije samoga dodavanja. Ako se dakle ljubav dodaje ljubavi, potrebno je pretpostaviti dodanu ljubav kao različitu od ljubavi kojoj se dodaje, ne doduše nužno prema bitku, nego barem prema razumu. Mogao bi naime Bog i tjelesnu veličinu povećati dodajući neku veličinu koja prije nije postojala, nego je tada stvorena, a koja premda prije nije bila u naravi stvari, ipak ima u sebi odakle se može razumjeti njezina različitost od veličine kojoj se dodaje. Ako se dakle ljubav dodaje ljubavi, potrebno je pretpostaviti, u najmanju ruku prema razumu, razlikovanje jedne ljubavi od druge. Razlikovanje pak u oblicima jest dvostruko: jedno naime prema vrsti; a drugo prema broju. Razlikovanje prema vrsti u habitusima jest prema različitosti objekata, a razlikovanje prema broju jest prema različitosti subjekta. Može se dakle dogoditi da se neki habitus po dodavanju poveća dok se proteže na neke objekte na koje se prije nije protezao, i tako se povećava znanje geometrije u onome koji iznova počinje znati neke geometrijske stvari koje prije nije znao. To se pak ne može reći o ljubavi, jer se i najmanja ljubav proteže na sve one stvari koje se iz ljubavi trebaju ljubiti. Ne može se dakle takvo dodavanje u povećanju ljubavi razumjeti pretpostavivši razlikovanje prema vrsti dodane ljubavi od one kojoj se pridodaje. Preostaje dakle, ako biva dodavanje ljubavi k ljubavi, da to biva pretpostavivši brojčano razlikovanje, koje je prema različitosti subjekata, kao što se bjelina povećava time što se bijelo dodaje bijelome, premda se tim povećanjem ne čini nešto bjeljim. Ali to se u ovome slučaju ne može reći. Jer subjekt ljubavi nije ništa drugo doli razumni um; stoga se takvo povećanje ljubavi ne bi moglo dogoditi osim time što bi se jedan razumni um dodao drugome, što je nemoguće. Premda, čak i kada bi takvo povećanje bilo moguće, učinilo bi većega onoga koji ljubi, a ne onoga koji više ljubi. Preostaje dakle da se ljubav nipošto ne može povećavati dodavanjem ljubavi k ljubavi, kako neki postavljaju. Tako se dakle ljubav povećava samo time što subjekt sve više i više sudjeluje u ljubavi, to jest ukoliko se više privodi u njezin čin i više joj se podlaže. To je naime način povećanja svojstven svakom obliku koji se pojačava, stoga što bitak takvoga oblika u cijelosti leži u tome što prianja uz ono što ga prima. I zato, budući da veličina stvari slijedi njezin bitak, to da oblik bude veći znači da više biva u onome što ga prima, a ne da dolazi drugi oblik. To bi naime bilo kada bi oblik imao neku veličinu iz samoga sebe, a ne po odnosu prema subjektu. Tako se dakle i ljubav povećava time što se pojačava u subjektu, i to je njezino povećavanje prema biti, a ne time što bi se ljubav dodavala ljubavi.

Odgovor na 1. prigovor: tjelesna veličina ima nešto ukoliko je veličina; a nešto ukoliko je akcidentalni oblik. Ukoliko je veličina, ima to da je djeljiva prema položaju ili prema broju. I zato se na taj način promatra povećanje veličine po dodavanju; kako je očito u životinjama. Ukoliko je pak akcidentalni oblik, djeljiva je samo prema subjektu. I prema tome ima vlastito povećanje, kao i drugi akcidentalni oblici, na način njezina pojačavanja u subjektu, kako je očito u onome što se razrjeđuje, kako dokazuje Filozof u IV. knjizi Physicorum. I slično također znanje ima veličinu, ukoliko je habitus, sa strane objekata. I tako se povećava po dodavanju, ukoliko netko spoznaje više stvari. Ima također veličinu, ukoliko je neki akcidentalni oblik, iz toga što se nalazi u subjektu. I prema tome se povećava u onome koji pouzdanije spoznaje iste spoznatljive stvari sada negoli prije. Slično također i ljubav ima dvostruku veličinu. No prema onoj koja je sa strane objekta, ne povećava se, kako je rečeno. Stoga preostaje da se povećava samo pojašnjavanjem [intenzijom].

Odgovor na 2. prigovor: dodavanje svjetlosti svjetlosti može se razumjeti u zraku zbog različitosti svjetlila koja uzrokuju svjetlost. Ali takvo razlikovanje nema mjesta u ovome slučaju, jer postoji samo jedno svjetlilo koje ulijeva svjetlost ljubavi.

Odgovor na 3. prigovor: ulijevanje ljubavi uključuje neku promjenu prema posjedovanju ljubavi i neposjedovanju, i zato je potrebno da nadođe nešto što prije nije bilo prisutno. Ali povećanje ljubavi uključuje promjenu prema posjedovanju u manjoj ili većoj mjeri. I zato nije potrebno da bude prisutno nešto što prije nije bilo prisutno, nego da u većoj mjeri bude prisutno ono što je prije bilo u manjoj mjeri. I to je ono što Bog čini povećavajući ljubav, naime da ona bude u većoj mjeri prisutna, i da se savršenije sličnost Duha Svetoga sudioništvom ima u duši.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.