II-II, q. 24, a. 3
Ulijeva li se prema sposobnosti naravnih moći
Prigovor 1. Čini se da se ljubav ulijeva prema mjeri naravnih moći. Veli se naime u Mt 25 da je „dao svakomu prema njegovoj vlastitoj moći“. Ali ljubavi u čovjeku ne prethodi nikakva krepost doli naravna, jer bez ljubavi nema nikakve kreposti, kako je rečeno. Dakle, Bog čovjeku ulijeva ljubav prema sposobnosti naravne moći.
Prigovor 2. Nadalje, od svega što je međusobno uređeno, drugo je razmjerno prvome, kao što vidimo da je u tvarnim stvarima oblik razmjeran tvari, a u darovima milosti slava je razmjerna milosti. Ali ljubav se, budući da je savršenstvo naravi, uspoređuje s naravnom sposobnošću kao drugo s prvim. Dakle, čini se da se ljubav ulijeva prema sposobnosti naravnih moći.
Prigovor 3. Nadalje, ljudi i anđeli sudjeluju u ljubavi prema istom načelu, jer je u obaju sličan značaj blaženstva, kako se nalazi u Mt 22 i Lk 20. Ali anđelima su ljubav i drugi besplatni darovi dani prema sposobnosti naravnih moći, kako veli Učitelj u III. distinkciji II. knjige Sentencija. Dakle, čini se da je isto tako i u ljudima.
Naprotiv, veli se u Iv 3: „Duh diše gdje hoće“; i u 1 Kor 12: „A sve to izvodi jedan te isti Duh dijeleći svakome kako hoće“. Dakle, ljubav se ne daje prema sposobnosti naravnih moći, nego prema volji Duha koji dijeli svoje darove.
Odgovaram: veličina svake pojedine stvari ovisi o vlastitom uzroku stvari, jer općenitiji uzrok proizvodi veći učinak. A ljubav, budući da nadilazi razmjer ljudske naravi, kako je rečeno, ne ovisi o nekoj naravnoj moći, nego o samoj milosti Duha Svetoga koji je ulijeva. I zato veličina ljubavi ne ovisi o stanju naravi ili o sposobnosti naravne moći, nego samo o volji Duha Svetoga koji dijeli svoje darove kako hoće. Stoga i apostol veli u Ef 4: „Svakomu je od nas dana milost prema mjeri Kristova dara“.
Odgovor na 1. prigovor: ona moć prema kojoj Bog daje svakomu svoje darove jest prethodno raspoloženje ili priprava, ili pak nastojanje onoga koji prima milost. No i to raspoloženje ili nastojanje pretječe Duh Sveti, pokrećući čovjekov um ili više ili manje prema svojoj volji. Stoga i apostol veli u Kol 1: „Koji nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti“.
Odgovor na 2. prigovor: oblik ne nadilazi razmjer tvari, nego su istoga roda. Isto se tako i milost i slava odnose na isti rod, jer milost nije ništa drugo doli neki začetak slave u nama. Ali ljubav i narav ne pripadaju istome rodu. I zato nije sličan slučaj.
Odgovor na 3. prigovor: anđeo je umne naravi, i prema njegovu stanju priliči mu da se u cijelosti usmjeri u sve ono u što se usmjeruje, kako je izloženo u Prvom dijelu. I zato je u višim anđelima bilo veće nastojanje i prema dobru u onima koji su ustrajali, i prema zlu u onima koji su pali. I stoga su ustrajni među višim anđelima postali bolji, a pali gori od drugih. Ali čovjek je razumne naravi, kojoj priliči da ponekad bude u mogućnosti, a ponekad u činu. I zato nije nužno da se u cijelosti usmjeri u ono u što se usmjeruje; nego onaj koji ima bolja naravna svojstva može imati manje nastojanje, i obratno. I zato nije slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.